Quote:
PashkoPata'q kaže:
Sudeći prema prijašnjim postovima meditacija jest onakva kakvom ti netko drugi kaže... aha, meditacija nije onakva (značenje tog pojma) kakvom su je tvorci napravili te za što su je koristili, jer to nije novi pojam, nego je meditacija onakva kakvom je neki prevoditelj tog jednostavnog pojma odredi...
|
Postoji hrpa tehnika i pristupa, kako i definicija meditacije.
Na zapadu, meditacija, posebno u kršćanstvu znači kontempliranje tekstova i učenja. Na Istoku je meditacija obično vezana za prestanak svih svjesnih procesa osim čistog promatranja i razvijanja koncentracije pomoću fokusa (mantra, zvuk, boja, simbol, božanstvo...). Na Istoku kontemplacija je ono što je na zapadu meditacija. Zbog toga dolazi do konfuzije jer mnogi govore da kršćani ne meditiraju, što je potpuno pogrešno. Kod kršćana kontemplacija znači stanje bivanja bez misli, osjećaja prostora i vremena.
Možemo razlikovati aktivnu i pasivnu meditaciju. Pasivna je receptivna u kojoj je od veće vrijednosti ne raditi ništa i promatrati nego sama koncentracija koja ide u određenom smjeru. U aktivnom obliku meditacije više je na snazi koncentracija i točno određen, strukturiran proces koncentracije. Meditacija može biti labavo strukturirana i nestrukturirana i strukturirana, pa čak i ritualizirana. Sve ovisi o tradiciji iz koje potječe i s kojom namjerom se prakticira.
Abrahamski misticizam i duhovnost više cijene aktivnu kontemplaciju koja ne služi pražnjenju uma već njegovom punjenju i kontempliranjem božanskih misterija.
Ne smatram da je ijedan oblik superiorniji, već ih smatram komplementarnim metodama s možda drugačijim početnim pretpostavkama. Ja koristim obje forme. Tehnika "lectio divina" (božansko čitanje Spisa) u kršćanstvu mi je ipak najomiljeniji oblik meditacije jer koristi čitanje (lectio), razmišljanje o tekstu (meditatio), molitvu (oratio) i bivanje, predaju (contemplatio). Posljednja faza orakse jako podsjeća na istočne oblike u kojima se napuštaju sve mentalne koncepcije i meditant jednostavno biva, predaje se apsolutu. Mislim da je to dobar logički slijed prakse jer uključuje sve razine ljudske svijesti: i intelekt, i emocije predaju (odricanje od obje preference). Od stanja fragmentirane svijesti stupnjevito se napreduje do iskustva jedinstvene svijesti.
Quote:
I što bi značilo to? Ne znači li možda kako nije potrebna određena poza za razmatranje, posmatranje problematike? Ne znači li to možda kako ne moraš biti član neke sljedbe kako mi naučio što je meditacija?
Ne znači li to možda kako je dovoljno usmjeriti svoje psihosomatske sposobnosti u jednom smjeru?
|
Ovisi o sustavu iz kojeg se stvar promatra. Na zapadu poza nema neko specijalno značenje, možda u sufizmu (zikr) i proročkoj kabali, no u kršćanstvu je to totalno sporedno. Na istoku je već pola prakse u pozi jer se tamo naglašava postojanost koncentracije kroz cijelu praksu a um je mirniji ako tijelo miruje (smanjenje otkucaja srca, obustavljanje nepotrebnog svraba, osjećaja napetosti u mišićima, itd.). Psihosomatika na minumum osim ako nije tako propisana praksa (primjer kabalističko njihanje u praksi Abrahama Abulafije i ekstatičko disanje u grupnom zikru kod sufija).
Pripadnost sustavu je negdje apsolutno naglašena (obično tradicionalni krugovi), negdje manje. U modernoj slobodnoj duhovnosti sve se više gleda u smjeru individualnog pristupa.