[Izrail]

Evo malo na temu prijateljstvo iz knjige M. Selimović "Derviš i smrt".


Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve počelo među nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice, čuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznježio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci sreću. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. Bližeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao: neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja ću njemu biti sve što želi i što nema. Sad smo jednaki, unesrećili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni će možda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu dječak sa ravnice, čak i kad mi je moja nesreća bila važnija od svega. A nadam se da ni njemu neće biti teško: biću strpljiv, čekaču da ponovo oživi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjećao prema meni.

...

13.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdižu.

Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Možda je u njegovim riječima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslućivao, ili se ja varam, možda je moja osjetljivost vidjela i ono čega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.

Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Vezao sam se uz njega (dobra riječ: vezao, kao u oluji, na lađi, na klisuri) zato što je rođen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što može da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izandja, kao žena. A on je cijelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.

Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.

Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mržnje koja je u meni sve više rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da živi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a čitav. Nisu se miješale ljubav i mržnja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.

Ulazio sam u Hasanov život po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da će mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi ma šta sakrio od mene, već što je duboki i sjenoviti bunar, čije se dno ne može lako vidjeti. I ne zato što je baš on takav, već što su ljudi takvi, nesagledljivi, čim ih bolje upoznamo.