[DEFENSE]

Frea kaže:

Zato što naši političari nemaju volje, znanja, sposobnosti niti želje baviti se problematikom hrvatskih žrtava.
Iskreno, doista, žalosti i rastužuje taj krajnji nemar i nedostatak empatije naspram hrvatskih stradalnika.
Nalikuje opisu i odnosu zle maćehe iz bajki. No, možda bi se tim pitanjem trebali pozabaviti sociolozi ili psiholozi jer doista,
ne mogu se oteti dojmu kako smo mi jedan svojevrsni fenomen u svijetu koji će uvijek imati empatije i sredstava
za pomoć drugima, a svoje vlastite zatiremo, omalovažavamo i ponižavamo što je više moguće. Je li to uvjetovano
povijesnim okolnostima i razjedinjenošću ili nečim drugim doista ne znam.
Evo, ponajbolji primjer tog maćehinskog odnosa je i nedavni
sastanak stradalnice DR-a i autorice knjige 'Hotel Zagorje' Ivane Simić s predsjednikom Josipovićem.
On sve zna o žrtvama Paulina dvora, no nema blage veze o Ovčari i Vukovaru, niti ga se tiče. Njega koji bi kao trebao
štiti hrvatske interese. Povrh svega, da stvar bude još tužnija, riječ je i o osobi koja je autor hrvatske optužnice protiv srbije.
No, tu ne možeš baš ništa.

Mauron kaže:

Zar nije malo neobično da je optužnicu protiv Srbije pisao onaj koji se najviše zalaže za ukidanje tužbe protiv Srbije.

što se tiče ostalog, nije uputno danas pisati o hrvatskim žrtvama. To je preporuka EU, treba pisati o srpskim žrtvama a kako je njih bilo razmjerno malo, treba ih izmišljati. Medijskim presingom da se stekne takav dojam da više vrijedi jedna srpska žrtva nego tisuću hrvatskih. I to se postiglo. tako danas svatko zna za Loru, obitelj Zec, i još pokojeg mrtvog Srbina a za hrvatske žrtve osim Ovčare i Škabrnje nitko ne zna.

To sve treba da bi se krivnja u prvom koraku izjednačila a u drugom koraku prebacila na Hrvatsku, što je Hag učinio optužnicom za zločinački poduhvat a hrvatsko sudstvo nastavilo, opet po preporuci EU, oslobađanjem tju prevođenjem srpskih zločina u oružanu pobunu kako bi potpalo pod aboliciju i suđenjem hrvatskim vojnicima čija se suđenja ponavljaju dok se ne osude.

Srbija se iz ratnog gubitnika i agresora pretvara u moralnog pobjednika i žrtvu a Hrvatska postaje zločinački plan i anatemizirani krvnik. U toj raboti je djelovalo i puno "Hrvata" a zadnji koji udara najjače akorde je genijalni skladatelj.

eRomaniChib kaže:

Nije ih bilo relativno malo.

Točno je da ih je bilo manje nego u BiH - otprilike toliko puta manje, koliko je općenito rat u Hrvatskoj bio "manji" od onog u BiH - dakle nekoliko puta manje žrtava, nekoliko puta manje ratnim djelovanjima zahvaćenog teritorija, i najrelevantnije - nekoliko puta manje ratnim djelovanjima direktno zahvaćenog stanovništva, konkretno zarobljavanjem. Dakle bilo je otprilike toliko puta manje, a da li je to malo, to je vjerojatno stvar onog hrvatskog fenomena o kojem je gore nešto napisala Frea.

Jer kad se o silovanjima radi, o silovanjima u Hrvatskoj se ne govori nekoliko puta manje, nego jedva da se išta govori.

Očito je pristup potpuno drugačiji nego kod silovanja u BiH. I to od samog početka. Tamo negdje krajem 1991 ili početkom 1992 dojmio me se neki članak novinarke Dunje Ujević, a dogodilo se da sam imao njen telefonski broj pa sam je nazvao. Rekao sam da se iz krugova medicinarki koje su radile na prihvatu razmijenjenih zarobljenika saznaje da se naše žene vraćaju vrlo često trudne i/ili zaražene svim mogućim spolnim bolestima, da je jasno o čemu se radi, a ipak nema nikakvog jasnog prikaza u medijima. Ona se složila da je situacija grozna ali i rekla da mi sami to zataškavamo - da je o tome razgovarala s jednim ministrom iz naše vlade (tadašnje, ratne - ali mi nije rekla ime) te da je njegovo stajalište bilo ono primitivno: da je najbolje da se o tome ništa ne javlja, jer da će inače ispasti da su naše žene kurve.

Da li je to zbilja mislio...?
Vjerojatnije su se tu skrivali neki političarski muteži ...

Slažem se s navedenim i još jedan dokaz na žalost sramote ne žrtava več vlasti, oporbe i medija na sustavnom ignoriranju žrtve !