[Vodenbuba]

Za mene je raj uvijek bio plan B, poput testa iz matematike u osnovnoj školi. Nedjelja je stvorena da se uživa, a ispit koji se piše u ponedjeljak će ionako imati ispravak. Očekivao sam, jednoga dana kada me ne bude među vama, kako će me neki duhovni profesor potapšati po ramenu i obratiti mi se blagim glasom:

- Slušaj, momak, nisi ti loš. Imaš potencijala, samo se trebaš malo više potruditi.

Namignut će mi lijevim okom i ispod glasa napomenuti:

- Znaš i sam zašto si ovdje. Hajde, dovedi se u red! Odradi ovih par mjeseci duhovno korisnog rada kako spada da te možemo poslati dalje - u raj!

Uz inteligentan izraz lica klimnuo bih glavom,

- Nema frke, stari,

zgrabio duhovnu metlu i primio se metenja. Onog duhovnog, naravno.

Odradio bih svoju zadaću najbolje što mogu, moj trud bi bio prepoznat i bio bih dvaput zaredom proglašen dušom mjeseca. S istom marljivošću nastavio bih dalje sve dok mi ne bi uručili zasluženu nagradu.

- Dobar si bio, majstore.

Moj duhovni učitelj, s ponosom u glasu i suzom u oku, pružio bi mi jednosmjernu kartu za raj, ključeve apartmana hotela sa pet zvjezdica i uokvirenu diplomu koju ću objesiti na zid iznad hladnjaka. Mahnuo bih manje sretnim dušama, rekao bih im nešto što bi ih trebalo motivirati, primjerice,

- Vjerujem u vas,

misleći pritom u sebi kako me uopće nije briga za te jadnike, i produžio u vječnost. Prvim razredom.

I sve je već bilo isplanirano kada sam shvatio da mi je jedna stvar promaknula. Tko je onaj moj duhovni učitelj iz čistilišta koji mi je trebao dati metlu i nadgledati moj duhovni rast? Hoće li on imati na lijevoj strani svoje polo majice ispod krokodila osobnu ili nekakvu drugu iskaznicu na kojoj će pisati njegova funkcija i titula? Kako ću ga prepoznati? Kako ću znati da sam uopće stigao tamo? Što ako on bude odjeven u klošara koji smrdi po jeftinom vinu? Što ako je maskiran u jugonostalgičara, zaštitnika životinja ili kontrolora u tramvaju? Što ako me moj dosadašnji način života natjera da pobjegnem od njega glavom bez obzira prije nego što mi stigne pružiti duhovnu metlu?

Čini se da je spašavanje duše ipak gadan posao. Da situacija bude još i gora, kad vozim auto nikad ne čitam natpise sela kroz koja prolazim. Možda sam već jednom i prošao pored znaka s velikim natpisom "Dobro došli u Čistilište". Možda ću već u idućem trenutku proći pokraj znaka s istim natpisom, ali ovaj put prekriženim. A možda sam već i prošao. Kao što nam je i prolazak kroz nekakva mala i dosadna mjesta uživanje kad znamo da nas na odredištu čeka neki lijepi otok na kojem ćemo ljetovati tri tjedna, tako bi nam i čistilište bilo kao petak popodne kad bismo znali da smo tamo i što nas sve čeka na kraju radnog vremena.

Sve u svemu, ovaj svemir je jedno jako zajebano mjesto i jednog dana, kada se svi mi sretnemo na čišćenju naše krhke dušice i oplakivanju naših grijeha iz prošlosti, vodim vas sve na jedan dobar ručak.

Osim ako nismo već tamo. U tom slučaju, drago mi je da ste i vi stigli i da ja nisam jedini zaglibio ovdje.