Quote:
trogy kaže:
..........
Uostalom, u to doba napada na Beč, Otomansko carstvo već stagnira i traži nove ratove u kojima bi osvojili nova bogatstva kako bi se carstvo i dalje jačalo. Negdje sam pročitao kako je napad na Beč bio samo 'zaborav u sjećanju' na nekadašnja vremena kad je turska vojska bila u svemu najbolja(u ustrojstvu, organizaciji i tehnici). No taj 'zaborav u sjećanju' nije bio daleko od toga da Otomanskom carstvu podari novu injekciju poticaja za ekspanziju i jačanje carstva. Da Sobjeski nije intervenirao ili da je bio poražen, mislim da bi cijela Europa još dugo pamtila tursko ime na svojim prostorima.
|
To je ono ki bi-da bi. Moguće je razglabati s pozicija raznih historiozofija, no moje je mišljenje da postoji stanoviti determinizam: ako si jak i guraš, možeš nešto izgubiti, mogu te i zaustaviti, no pičiš dalje. No, ako već ne želimo uvesti totalni determinizam ili nekakvu teološku filozofiju povijesti, rekao bih da je, okvirno, ovako, preko "željezničarske" metafore:
a) postoje skretnice u povijesti, i tu se zbivaju događaji koji nisu nužni ni na koji način, no koji onda iza sebe ostavljaju novoposloženo stanje stvari koje će se onda odvijati po inerciji. Ilustarcija bi, po meni, bilo normansko osvajanje Engleske 1066., koje je stvorilo u sljedećim stoljećima Engleze i privezalo ih uz francuski, a ne skandinavski kulturni krug. To je kairos koji je Bilandžić invocirao, u drugom kontekstu, sretni (za nekoga) trenutak, koji kad se zgrabi, stvari cementira na dugo razdoblje.
b) no, većina je puta povijesti ne na skretnicama, nego na ravnoj pruzi, kao neka kolotečina. Tu mi je engleska povijest u 17. ili 18. st. ilustracija- mogli su oni uzgubiti ili dobiti ovdje ili ondje, no nije bilo sporno da su sila koja je kolonijlna, i koja će još dugo gurati u predvidljivoj budućnosti.
Za Turke bih rekao da su oni bili sila koju nije ništa moglo zaustaviti kojih 300 godina-okvirno 1300-1600, a primjer je slom koji su pretrpjeli kad ih je porazio Timur lenk 1402 (ili koju godinu prije ili kasnije). No- digli su se i gurali dalje. Kod Beča su, reako bih, već bili isforsirani i kad su pukli, znamo da je u nizu bitaka oslobođena Ugarska, Slavonija, Dalmacija, a bile bi i Bosna i Srbija i Makedonija da je Austrija imala vitalnih interesa i da među europskim silama nije bilo trvenja- realno, negdje od 1700 na Tursku se gleda kao na "mušteriju", pa ju se štiti, ponajviše od ruskoga mede.
Dakle, IMO, da su i osvojili Beč, to ne bi nešto bitno značilo. Oni su se demografski-vojno-tehnološki-socijalno..općecivilizacijski-ispuhali.
Zanimljiv je korolar sudbina tzv. malih naroda. Srbi su, mislilo se, na rubu neke velike Srbije u BH 1993. A kroz 2 godine su bili u takvoj situaciji da ih iz BH potpuno nestane. Čini mi se da su mali narodi usvojim ratnim ambicijama vrlo ranjivi- mogu ih ostvariti, a opet mogu puknuti dok si rekao keks, i to na taj način da povratka nema.