Quote:
Lyanna Stark kaže:
Da li je napušten radikalni bihevioralizam ili bihevioralizam općenito, i zašto?
|
Joj, nisam dovoljno obrazovana za ovo pitanje.
Dakle, za početak, ne znam dovoljno povijesti psihologije da budem sigurna da sam ti točno odgovorila, ali neki su ugledni i cijenjeni bihevioristi prošlog stoljeća smatrali da se djeca rađaju kao
tabule rase, smatralo se da šizofreniju i autizam uzrokuju roditelji, i slično. Otišlo je jako daleko, jednog su klinca kojem su obrezivanjem uništili penis pretvorili u curicu i odgajali kao curicu, uvjereni da će jednostavno biti curica. Nije baš upalilo.
U međuvremenu su istraživanja pokazala da su jednojajčani blizanci obično podosta slični, da su dvojajčani blizanci manje slični od jednojajčanih, i da su posvojeni siblinzi podosta različiti. Pokazalo se i da je utjecaj roditelja na to kakva će djeca ispasti kad odrastu zapravo prilično malen
, iako je u djetinjstvu veći (pa se smanjuje kako se smanjuje utjecaj roditelja). Taman imam na to read listi knjigu koja se bavi time na što se može utjecati, na što ne, koliko, bla, pa ako hoćeš, tipnem ti u par crta kad pročitam.
Što se tiče biheviorizma u odgoju, i dalje se koristi, i pokazalo se da je učinkovit u korekciji ponašanja. Nekako se u tome drži do etičnosti, tako da se ne koriste grube kazne niti fizičko kažnjavanje, više se radi na nagrađivanju pozitivnog ponašanja nego kažnjavanju negativnog.
Ja ga ne volim.
Iako se, vjerojatno, i moja odgojna filozofija može rastaviti na potkrepljenja (zadavanje ugodnog ili prestanak neugodnog podražaja koje povećava vjerojatnost ponavljanja potkrijepljenog ponašanja) i kazne* (zadavanje neugodnog ili prekidanje pozitivnog podražaja koje smanjuje vjerojatnost ponavljanja kažnjenog ponašanja), u normalnoj situaciji i sa zdravim djetetom žetonirati lijepo igranje meni je van svake pameti, a to se savjetuje i to je učinkovito. Meni je to suludo, i razumijem zašto bi to netko radio ako ima dijete s kakvom dijagnozom koja izaziva poremećaje u ponašanju, ali zapravo ne razumijem zašto to raditi ako imaš obično dijete.
Nekako mi je normalnije da se dijete lijepo igra jer mu je ugodno lijepo se igrati, a ne jer će dobiti žeton, i da se ide ka tome da promišlja svoje postupke i nastoji postupati moralno jer je to ispravno, a ne da bi izbjeglo kaznu. Dojma sam da bi i Milgram bio imao drugačije rezultate da je više toga, a manje dresure djece, iako nemam dokaze za to.
Iako, kad razmislim o tome kako sve ljudi odgajaju djecu, možda bi žetoniranje spasilo mnogu djecu raznih idiotarija koje doživljavaju i omogućilo im ljepša djetinjstva. Moram razmisliti o tome.
Što se tantruma tiče, nekako bih rekla da je u većini slučajeva dovoljno nastojati voditi računa o djetetovim potrebama (veće su šanse da će dijete flipnuti ako je gladno i u stresnoj mu situaciji), pomagati mu da nauči prepoznavati i imenovati što osjeća, tako da se zna izraziti na tiši
način, prepuštati mu dio kontrole nad njegovim malim životom, poticati razvoj kontrole impulsa u svakodnevnom životu, modelirati zrelo hendlanje stresa i frustracije, i prihvatiti činjenicu da ti dijete ima 2 godine, da je nezrelo, i da će mu trebati neko vrijeme da sazrije, i eventualno nabaviti bluetooth slušalice ili čepiće za uši za lakše podnošenje buke.
Strah me uopće pogledati koliko je ovaj post dugačak.
* Ako sjediš kraj djeteta i grlite se kad prestane urlikati, to je pozitivno potkrepljenje za prestanak urlikanja, ako uskraćuješ pozitivan podražaj dok urliče (ne daš mu da ti nateže naušnice), to je negativna kazna, ako je reakcija na to da baca stvari po podu ta da mu ih uzmeš, to je negativna kazna, ako djeluješ odobravajuće kad ljutnju izrazi verbalno umjesto da te šupi, to je pozitivno potkrepljenje, itd.