Pozdrav svima, nova sam na ovom forumu i iskreno od vas tražim jedno triježnjenje i pomoć ako ste raspoloženi!
U braku sam 5 godina (manje više jer u brak ubrajam i zajednički život bez papira i onaj s papirom). Oduvijek sam bila tip dobrčinitelja koji može promijeniti svijet i dakako da mogu izvući čovjeka na pravi put. Kad sam srela muža bila sam na rubu živčanog sloma (neki stari demoni su mi divljali životom ali sada tih više nema) a on je bio baš ona prava utjeha koja mi treba. Nije mi se sviđao nisam bila zaljubljena u njega niti je bio moj tip ali mi je pasala njegova toplina koju je imao i mislila sam da ću vremenom od njega stvoriti muškaraca svojih snova i naučiti ga onim nježnostima koje nije znao..
Nažalost to se sve promijenilo kad smo se uselili skupa..on je postao hladan i dalek, kao da nije bio spreman na to sve skupa ali ga za to i ne krivim jer to je bilo nešto posve novo i za mene. Uglavnom cijela priča je s godinama dobila jednu ružnu notu u kojoj sam ja dobila gastritis jer on naprosto ne izlazi iz jedne grozne depresije i naravno ja sam uvijek kriva za sve nedaće..najodvratnije mi je kad govori na način iz kojeg se da iščitati kako sam mu ja uništila život i da bi sve bilo jednostavnije da me nije sreo. Onda prođe dan dva pa me obožava i ja sma mu sve na svijetu..ali brzo prođe i ta faza pe se vraćamo na svađe, razbijanje stvari itd.
Da skratim priču, ja sam bila dovoljno pribrana da odvagnem situaciju (i bilo je tu puno za i protiv, ali stvari koje su išle njemu u korist je bilo više pa sam odlučila biti strpljiva i puna ljubavi) pa smo uplovili u finu mirnu luku, bilo je sve OK i mislili smo da bi bilo dobro vrijeme za bebu-ALI!! Nakon pokušavanja i neuspjeha napravili testove i ispostavila se muška neplodnost-zaušnjaci su uzeli danak. Ja sam se uzela grčeviti boriti i iznalaziti način i naravno da načina ima ali on se povukao.. Ne želi pričati o tome potpuno je rezignirn stalno spominje probleme o kojima kao ja ništa ne znam, krivi me za stvari kojih uopće nema, stvara probleme koji nisu tu..kad ga pitam želi li odustati naziva me ludom jer život z anjega nema smisla bez djece..sve u svemu guši me i mislim da sam mu dala najljepše godine a zauzvrat sam dobila šaku uspomena koje svaka ponaosob nose bar poneku sitnu mrlji i njegov propust. Muka mi je zapravo što nemam niti jednu lijepu priču koja nije cenzurirana da bi se ja bolje osjećala, i što konstantno prijateljima lažem da sam sretna i da imam krasnog muža a nije tako.
Ne bih možda razmišljala o razvodu da nisam spoznala kako ga ne volim, ne veselim mu se, nije mi ni drag..samo ga podnosim.
u međuvremenu sam nezaposlena i nemam krova nad glavom pa sa financijski potpuno ovisna o njemu a nisam baš osobito hrabra da bih se suočila sa životom sama. Radije i potlačena nego na ulici. I zato vas molim, pokažite mi svi koji iz osobnog iskustva znate kako se to izlazi iz mraka i kako ljudi opstaju sami jer meni se to čini nedostižnom slobodom.
Hvala vam svima!


p.s sad kad sam pročitala sve tek sam spoznal akoliko sam ogrezla u mediokritetnom životu i braku jer u mojoj priči nema ni malo osjećaja a po naravi sam tip koji se rasplače kad otpile stablo. Ovo mi baš nalikuje kao ona tema "kako se riješiti muža".