Pa trudili su se pristojno. Neki su „kazneni“ radovi višestruko premašivali zadani broj stranica.
Ma sveukupno smo imali prilično dobar odnos. A pridonosilo je i to, vjerujem, što su znali da ja njihove spačke, pokušaje prelaženja granica i sl. ne doživljavam baš osobno i da moje kazne nikad ne znače: e, nećeš ti meni više... bla, bla, nadjačavanje, pokazivanje moći i sl.
Nego jednostavno znače da to nije prihvatljivo ponašanje, da ga ne toleriram, da ono ima posljedicu, a da su mi oni kao osobe i dalje jednako dragi i da imaju pravo na pogrešku i pravo na posljedicu za pogrešku
Neki su i njurgali, ali su uredno odradili.
A roditelji – pa stvarno se ne sjećam da se itko pobunio, sjećam se samo da su neki tate pokazali zavidan vid slaganja, posebno s „kaznenim zadacima“ koji su bili u duhovitoj korelaciji s „prekršajem“.
A iskreno, meni čak ni sad s odmakom od preko nekoliko godina ne pada napamet nijedan suvisli protuargument takvom tipu posljedica. (ima i odgojnu i obrazovnu komponentu, a škola je i jedno i drugo).
I slažem se sa shtefy, ni ja ne bih imala ništa protiv da se koriste i u radu s mojom djecom (makar to, od mene, možda, zvuči neobjektivno
)
Mislim, ne želim sad reći da nikad i u ni čemu nikakvih problema nije bilo, bilo ih je, ali bili smo tamo da ih riješimo, a oko toga stvarno nije.