Quote:
Leteća kaže:
Šašavo, ali sasvim moguće. Kod mene su oba kreću negdje oko nule pa se sad pitam postoji li tu neka poveznica.
|
Hm ..... kod mene je drugačije - strah od smrti gotovo na nuli, ali vrlo jaka potreba pripadanja zajednici.
Jedno od prvih mojih sjećanja sadrži upravo osjećaj pripadanja (preciznije jak osjećaj želje da se pripada zajednici) i taj osjećaj jednakog intenziteta održao se sve do danas kada se bližim 60-toj.
Zato sam pomislila da je moguće da se radi o instiktu, o urođenom, genetskom osjećaju.
Naravno, mijenja se *poželjna* zajednica, odnosno zajednica kojoj se želi pripadati.
Što se tiče straha od smrti, on se jednostavno ispuhao, nestao je. Kao mlada osoba bojala sam se smrti, međutim, strah od smrti se postepeno ugasio. Bojim se bolnog umiranja, ali ne bi poistovjećivala strah od boli sa strahom od smrti (ljudi se boje otići i zubaru, to je strah od boli).
Što se tiče smrti, kod mene još uvijek postoji kočnica koja me sprečava da si sama uzmem život. Mislim da ne bi mogla napraviti samoubojstvo, jednostavno ne bi mogla zakoračiti ......
Međutim, ljudi se mijenjaju, znam da sam se i sama dosta promijenila, nešto je išlo postepeno, drugo naglo, gotovo preko noći, tako da je moguće da se i to promijeni.
Mislim da je moguće da je i strah od smrti ali i nestanak straha od smrti - genetski uređen. Znamo da se neki geni isključuju a drugi uključuju u određenom dobu života, recimo, u pubertetu, pa u klimakteriju ...., moguće je da na taj način nestaje i strah od smrti. Tamo je kada je poželjan, kada treba sačuvati mladu osobu, ali nestane kada je štetan, da bi se stara osoba mogla mirno pripremiti na odlazak.