|
Evo Monoda:
Potrebno je da se čovjek konačno trgne iz tisućljetnog sna i uvidi svoju posvemašnju osamljenost i stranost. Tada će shvatiti da se poput Cigana nalazi na margini svijeta u kojem je prisiljen živjeti, svijeta gluhog za njegovu glazbu, ravnodušnog prema njegovim nadanjima jednako kao i prema njegovim patnjama ili zločinima. (…) Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom slučaja ponikao.
A evo i mog komentara: ”Osamljenost, stranost, prisiljen živjeti, ravnodušan, gluh, sam, slučajan” – to je raspoloženje iz kojeg govori Monodovo ”znanje”. Unatoč tome, on insistira da je takvo raspoloženje upravo ”potrebno”. Otkud taj imperativ? Zašto bi to bilo "potrebno"? Je li Univerzum ravnodušan i spram te "potrebe"? Ako jest, otkud onda ta "potrebnost"?
|