[willak]

Dr. Živan Bertić bio je rijetko dosljedan političar koji je svakom znao reći ono što je trebalo. Kada je Radić načinio sporazum s Pašićem i ušao 1925. godine sa svojim predstavnicima u beogradsku vladu, što je izazvalo šok u hrvatskoj javnosti, javio se Živan iz Srijema i napisao:
»Mi smo bez sumnje s idejom narodnog jedinstva naletili na Veliku Srbiju, kud nismo htjeli ni mi današnji Hrvati ni naši predci, i sad nam ništa drugo ne preostaje, nego da se vratimo natrag na stanovište hrvatskoga i državnog prava. Ideja narod­nog jedinstva provedena je u ovoj formi države neiskreno i nepošteno, na štetu Hrvata i Slovenaca, i u ovoj državnoj formi ne može se ona više ispraviti. Doklegod naša centralizovana država bude predpostavljala pro­širenu Srbiju, dotle ne može biti govora o vođenju državne politike u duhu jugoslavenske ideje ili u duhu narodnog jedinstva uz ravnopravnost svih naših nacionalnih i državotvornih faktora, nego će se državna politika voditi samo u duhu i tradicijama srpstva. To je danas aksiom o kojem nije potrebno posebno raspravljati. Mi dakle moramo tražiti izlaza iz nepovoljne situacije, iz ove Velike Srbije. Ideja narodnog jedinstva danas je oružje naših pro­tivnika koji nas pobijaju i ne može već stoga prostoga razloga biti naša.«

Ovakvu karakteristiku srpske politike, koja je proistekla iz pera jednog srijemskog Hrvata, možda nitko nije tako jasno izrekao u doba kada je ideja nekakvog narodnog jedinstva bila još uvijek nazočna u glavama ponekih naivnih hrvatskih političara. Za razliku od njih, dr. Bertić je jasno nagovi­jestio smjerove takve razorne politike koja je brisala sve pred sobom, svaku težnju da pojedini narodi unutar te države dođu do vlastitog samostalnog razvoja. Zato će Živan iz Srijema ovako nastaviti:
»Ideja jedinstva u svom ostvarenju pokazala se neispravnom, neistinitom i za nas Hrvate štetnom, pa zašto da ne možemo mi Hrvati, koji smo je ispovijedali, s čašću i pošte­njem, odstupiti od nje? Svaki iskren Hrvat ima razloga, a imamo bogme i prava, da s lažnog jugoslavenstva i jedinstva odstupimo na hrvatsko narod­no i državno stanovište. Mi Hrvati u ovoj državi nismo nipošto kopilani i nikogovići bez baštine, bez imena i bez prošlosti, tako da bismo morali sretni biti ako nam se dozvoli srpsko ime. Nasuprot mi smo djeca Hrvata, koji su tisuću godina ovu našu domovinu kao svoju stvarali, potocima krvi branili ju i nama ju u baštinu ostavili.

Mi smo tu svoju baštinu nakon svjetskog rata unijeli u zajednicu sa Srbima, ali time nismo izgubili pravo na diobu, ako ta zajednica za nas postane teška i štetna. Communio semper divisibilis! (zajednica je uvijek djeljiva ) -pravno je pravilo starog i našeg privatnog prava, a i moralno pravilo državnog prava. Nema nerazrješive zajednice! Što bi s nama Hrvatima iza ujedi­njenja? Ukinuše našu državnu upravu koja je bila mnogo starija i bolja od srbijanske, razbiše nas na oblasti po srbijanskom uzoru, a za velike župane metnuše nam na mnoga mjesta braću Srbijance, koji ne znaju ništa od državnog prava, ni šta je brat, ni šta je Bog, a ni šta je zakon, već samo šta je radikal, demokrat i Srbin - dadoše nam župane koji okruženi kojekakvim stranačkim adrapovcima organizuju svoju stranku po županijama i u to ime održavaju stranačke skupštine.

Teško braći Srbima, ako misle, da se ova naša zajednička država ne može preobraziti osim krvlju. Mi Hrvati ne želimo krvi i nismo protivnici ovoj državi. Mi hoćemo ovu državu ako će ona biti i naša hrvatska, a ne samo srpska.«