[Elysium]

Nekima jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, nekima petominutnim ranijim buđenjem poradi meškoljenja i djetinjastog uljuškavanja u još nekoliko dodatnih minuta toplog kreveta, nekima s gađanjem nemilosrdne zvijerske budilice sa zvonom kao u katedrale, nekima, opet, s prvim sudarom s namještajem dugogodišnje nasađenim na baš istim mjestima. Rekao sam već negdje prije, ja sam od onih sentimentalnih luda kojima je romantika oltar ranojutarnjim molitvama - meni jutra započinju na licu jednog plavog anđelčića koji se s pravom odaziva na ime moje Najbolje Prijateljice. Od ona dva bića preuze gensku mapu i želju da je svijet upozna baš pod imenom Irena, ali na ime ionako ne obraćam preveliku pažnju, jer ona je za mene na zaslonu mobitela i na ulicama metropole Moje Mače, Moja Medena.
Tako...
Srljam u sentimentalnost...
No, kada tom plahom tijelu te nježnosti savršeno odgovaraju...
Haljinica baš po mjeri...
Nekad mi njena ljupkost jutrima bane pred oči na pločniku, nekad tek za volanom njenog Forda, najčešće u ˝Modeni˝, kafiću u kojem boje započinju svoju evoluciju dodirom njenih cipelica na jednu od stepenica. Negdje tada, prvi put kada nam se oči susretnu, srce prijeđe s engleskih i bečkih valcera na nešto jače ritmove.
Što mogu...?
Pustim srcu tih njegovih pet minuta...
Eh, da je samo pet...
Ne znam da li vjerovati u stare vještice cjelodnevnih seansi koje bacaju neke uroke na sve i svašta, ali Moje Mače je od onih vještica koje bacaju na mene sve neke tople porive da zagrlim nešto lijepo čim to ugledam.
Ma, zagrlim je s vremena na vrijeme...
Ali, ne mogu baš svaki put...
Pa još da pomisli kako mi jutra doista započinju na poznatoj livadi njene plave kose...
Što da vam još kažem o njoj? Da je dobra duša...? Prekrasno srce...? Sanjiva mladost...?
Kad, sve su to fraze...
Ali su moje...
Znate li one mačkice zbog čijih bijelih i dugih nogu fulate treću brzinu ili sasvim upadljivo iskrenete glavu za još jednim pogledom? Eto, to vam je ona. Mogu ovdje pričati o jednom neiskvarenom srcu, ali njeno pozadinsko lice je nešto čemu se samo nadamo kod svojih žena.
Ima onih trenutaka kada gospođa iz pekare ˝Vita˝ petlja oko kusura, pa sam izlazim iz tople prostorije i na cesti odmjerim fantastične (veličanstvene!) noge i guzicu neke djevojke desno od mene.
Jao, oprosti mi, Mače Moje...
Pa to si ti...

Postoje naizgled nepovezane sitnice i spodobe od detalja koji poprimaju siluete osoba, slika, mirisa ili ludo istovjetnih nijansi glasa, a koje ne biraju samo zvijezdama osvijetljeni dio dana da me pokrenu putem slovkanja njenog imena, one iste Kraljice jednog čudno baršunastog prijestolja. Po tom pitanju, Moja Medena me poznaje puno bolje od mene samog - Moja Medena ne spominje njeno ime, pa čak ni slučajno. Ponekad je isprovociram, nametnem ime S. u naš razgovor, ali nije Moje Mače od onih sirovih kauboja s Divljeg Zapada koji potežu revolver iz čiste dosade, a kamoli ne onda kada im neki zamusani balavac skreše psovku-dvije za pokeraškim stolom.
Ponekad mi Doc Holliday ispali jedan hitac u rame (ok, Miro, kako mu je nadimak u tom prašnjavom gradiću, poznat je kao kauboj koji voli gutljaj, pa i njegov hitac namijenjem mom srcu u polupraznom tramvaju pogađa tek rame). Ali onaj vrag, Billy The Kid, taj je premlad i s presigurnim rukama i okom da mi otkine bilo što osim desne srčane klijetke.
Gle vraga, baš tamo gdje je čuvam...
Bjež'te krvopije, Nju vam ne dam...
A Moje Mače ne zalazi u te raskošne galerije mog srca čije su prostorije izvorno namijenjene tek jednom posjetiocu, no zalutaju skitnice i propalice i poput drumskih razbojnika lome sve pred sobom svojim nezgrapnim koracima.
Prijatelji, tiše malo...
Ovi zidovi su navikli na Tišinu...
Moje Mače ima godišnju kartu i svakog prvog nadolazeće godine obnovim joj članstvo, ali prerijetki su njeni posjeti, prerijetki za osobu vip statusa neke moje percepcije drhtavog, ali u njenom slučaju, jasnog srca.
Eto, tako nekako izgleda poveća bilježnica, umišljena knjiga, mog života. Nije baš na policama Nacionalne Knjižnice, to vam priznajem.
Nađe se tek u ponekim privatnim zbirkama...
I nije nešto pretjerano čitana literatura...
Ili ja to blijedim drugima i suviše teže no što mislim...?
Reci, lutko...
Ma, šapni mi te besramne riječi, možeš i na uho sna...
Ako ne ide drugačije...
Sve u svemu, prečest sam gost zadimljenih saloona i prečest golub na nišanu svakojakih revolveraša, i kao da se svaka tučnjava mora očešati mojeg desnog obraza, a Moje Mače ponekad i nije u gradu i ne može dotrčati da me previje i zakrili svojom dobrotom. Neke tučnjave, tako, odrađujem sam. Ili su to plesovi, poput tanga, samo što su mi ruke oko jedne skladno građene sablasti...
Tja, dođe mu na isto...
Izgubljen zub ili promašen korak, tu smo negdje...