|
Dva su pitanja:
1. Vjeronauk u školama
2. Vjeronauk nad malom djecom općenito
Oko prve stvari izgleda da se svi sudionici slažu, no što je s drugim pitanjem?
Naime, kao praktični sekularni humanist, pitao sam svoju bolju polovicu, praktičnu katolkinju rimskoga smjera, kako je spoznala boga. Odgovor je bio da to dođe samo po sebi nakon pet-šest godina vjeronauka, te da je to prihvatila kao istinu. Ako računamo 5+5=10, znači da je već sa 10 imala jedinu istinu.
Pitanje svih pitanja - nije li protuzakonito tako maloj djeci ispirati glavu sa "velikim istinama"? Ne dovodim u pitanje vjersku poduku, ali mislim da je bitno da čovjek može takve stvari kritički prihvatiti. Djeca te dobi uzimaju sve zdravo za gotovo.
Da li je u ovakvom slučaju vjera nešto do čega je čovjek došao u samostalnom spoznajnom procesu, ili je ipak riječ o Pavlovljevom refleksu?
|