Prilično sam razmišljala o ovoj temi, ali zapravo shvaćam da i nemam što napisati u dosadašnjem stilu.
Imam zabilježeno negdje u memoriji da sam poneki put znala roditeljima, posebno mami, prigovoriti kako ću ja sa svojom djecom drugačije, jer da oni to i to pogrešno rade.
Sad se ne mogu sjetiti što - jer sam valjda ista kao oni
Odrastala sam stvarno sretno, u obitelji radnika, obitelji neke srednje klase, i imale smo sve (nas tri sestre) - i materijalno i nematerijalno, sve što smo poželjele, a nismo imale nikakve luksuze, valjda smo bile naučene na mjeru.
Svojoj curici bi htjela djetinjstvo (a i život) poput mog.
Najviše me strah da neće imati onu prisnost sa obitelji (užom i širom) koju sam ja imala i još imam. Mi se još i danas sastajemo, pijemo kave jedi kod drugih, slavimo rođendane, blagdane i stalno nalazimo nekakve prigode da okrenemo nešto na roštilju i zasviramo i zapivamo uz gitaru. I iako mi je ko djetetu sve to znalo ići i na živce, danas se svaki put sa veseljem sastajemo - a i skoro svaki put nas je sve više (jer unuci dobivaju svoju djecu, baš poput mene).
Strah me da to moja curica neće imati, jer kad umru nona i nono, a naši roditelji ostare, bojim se da mi mladi nećemo imati vremena(možda ni volje) sve to nastaviti.