[Nemruth Dagi]

Koja fosilizirana riječ....ljubav. Prastara kao drevni ostatak davnog svijeta.

Ljubav.....ma što je ljubav?


Sjena zlatne krletke moga ljudskog srca...šum zbijen u svim mojim osjetilima...prenesen u valovima uzbuđenja...?

Ne, nikako, mora da je to nešto više.....pomislim i bacim kamenčić u vodu...jer zašto ljubav traje?

Ne traje toliko niti obična sjena, jer brzo je osvjetli kretanje sunca, niti šum kretanja oblačka nema toliko trajanje. Niti valovi ne traju stalno...eto i moj kamenčić je u vodu pao.
Njegov se val nije održao.

To mora da je nešto više. To je stalni dotok. Lagani dodir svjetla i pristup da se u svemu živome pronađe građa...materijal u istini da nas tvori ljubav.
U svemu, iz svega, prema svima, sveprisutna i vidljiva.....ostaje samo ljubav.

Ali samo za neke od nas, vjerodostojne u naporu, koji imaju taj dar prepoznavanja nestalnosti zemaljskog zlata, varljivosti šumova zbilje i neprevidljivosti valova života.

Malo zrno ljubavi posijano je svuda........i u mojim pisanim redovima, između riječi sabijeno, ugurano.
Vidljivo ne samo za mene..... za nas sve istom mjerom izmjerene ......kao i za tebe koji sad ovo čitaš.

Oni kojima je dano da znaju, koliko se toga skriva iza te riječi, tog starog ostatka nekadašnjeg svijeta okamenjeno u fosilu, prepoznati će značenje što za nas ima ljubav.

Značenje okamenjeno u njenom trajanju.....