Kad je stimulacija počela, bila sam sretna da napokon nešto poduzimam, ali bilo me strah, nisam znala kako ću reagirati jer imam endometrioznu cistu na desnom jajniku pa me bilo strah. Pikanje je bilo OK, inače se bojim igle i ne znam kako bih uspjela sama sebi dati injekciju, vjerojatno bi se srušila
Tako da sam pikanje kombinirala ispočetka u bolnici, a onda me muž pikao. Menopur peče, ali Decapetyl užasno peče, ali nije strašno.
Nisu mi radili UZV neposredno prije početka postupka.
Pred punkciju me bilo strah - koliko će boljeti, ali više od toga me bilo strah koliko js će uspjeti punktirati i kakve će kvalitete biti. Cijelo vrijeme sam se brinula je li dovoljno folikula, jesu li dovoljno veliki, jesu li mi na vrijeme dali štopericu (prerano ili prekasno)... sve me brinulo
Punkcija je prošla OK (drogirali me nečim protiv bolova).
Onda slijedi razdoblje iščekivanja, odjednom sam zaboravila pikanje, lijekove i vrijeme mi je užasno sporo prolazilo do onog poziva u lab i iščekivanja jesu li se oplodile, koliko, kakve su, kad će transfer... Isto tako bio mi je čudan osjećaj da su moje mrvice tamo negdje u nekom labu, a nisu u mom trbuhu
Nakon transfera, dok sam ležala u sobi s drugim curama, osjećala sam se super, sve dijelimo iste želje, iste snove, dijelimo iskustva, želimo jedna drugoj uspjeh, zajedništvo i razumijevanje osjete se u zraku, lijep osjećaj
Povremeno pomazimo trbuh i zamišljamo da je bebica već tu i da neće otići...
Onda odlazak doma i najgore razdoblje, iščekivanje bete.