...i tako (ko prema garderobijerki na nekakvom kolodvoru) se i odnosimo prema učiteljima svoje djece, a poslije smo skloni osuđivati ih jer nam je malac sjeban ...
dijete treba pripremiti za školu, razgovarati s njim, upozoriti ga što ga tamo čeka i lijepo i ružno...
ne mrziti učiteljicu jer im je dala 3 reda slova za napisati za zadaću...
imam osjećaj da roditelji nemaju vremena za zadaću a ne djeca...
Goblena, jako se dobro sjećam svog trećeg dana prvog razreda jer sam zaboravila ponijeti nastavne listiće iz matematike... plakala sam cijeli dan u školi... i onda mi je mama rekla: A zašto nisi slušala šta je učiteljica rekla da treba ponijeti? Šta si radila na satu da nisi čula?????????????
U to doba nije bilo mobitela da mi mama donese nešto što sam zaboravila, već sam naučila lekciju... I nisam zbog toga imala traume u djetinjstvu... A obožavala sam svoju učiteljicu...
uostalom kažeš da si i ti metodički potkovana pa ne znam čemu onda ovolika nervoza...dijete treba i dalje poticati, brinuti se o njemu, objasniti mu svaku njenu poruku makar ona bila i negativna...njemu mora biti jasno zašto je nešto napisala i kakve to ima posljedice za njega... to što je klikeraš ne znači da je uspješan učenik... treba se privikavati na nove obveze i na ODGOVORNOST koja se od njega traži...
... jer ako učiteljica pošalje poruku da učenik cijeli dan priča to nije nimalo bez razloga...gdje bi ona stigla kad bi svima dala da pričaju kad hoće i šta hoće i da rade šta hoće i kad hoće...
škola nije slobodna aktivnost...