[Elysium]

Pretrpjeli smo dosta toga u avionu sumnjive kompanije, ali dobro, nećemo biti nezahvalni sada pred sam kraj. Osjećam jedno lagano poniranje, ma hajde, to je već grad-odredište pred nama? Sve osluškujem, još malo pa će i kotačiće izbaciti van, ali ne vjerujem dok mi stjuardesa ne pokaže rukom kako je došlo vrijeme i za moj izlazak. No svejedno, u kojim god da smo oblacima i nadmorskim visinama, tim pakosnim turbulencijama nikad kraja. Je li to da se unezvijeri i probudi dosada ili je razlog kudikamo banalniji (ako takav postoji?), o tome neću...
Da ne zaglavim preduboko...
Na petnaesto minutnim pauzama između predavanja pošteno utopljenim u cigareti-dvije i mjerkanju pojedinih ljepotica, jedni drugi pojedinci pokušavaju ući u tvoj život i obratno, i sve to nekako pristojno i funkcionira. Dok pušim s njom, dobijem poneki čudni pogled i sve manje trpim ljubomoru u sebi čiji konci smislenosti sve češće pucaju. Možda stoga i priželjkujem konačno slijetanje?
U nekim sekvencama života potrebni su mi povremeni drhtaji, bezglavi strahovi koji, po navici, ulaze bez kucanja - potrebni su jer me drže. Bez njih bi odavno prolupao. Utopio bih se u moru sentimentalnosti po čijim bespućima, navodno, vrlo slabo kormilarim. Dajte, molim vas, u ovom oronulom čamcu kojim brodim i veterani bi bili lak plijen...
Sjećam ga se dobro tog dana, Mexica, momka koji je nekako izdaleka suosjećao ili je možda bio upoznat s nimfama ljubavnih jada, nisam ga baš pitanjima htio osluškivati tamo gdje znam da boli. Zvali smo ga Mexico, barem ja, jer bio je čovjek od putovanja, a zadnji sindrom koji smo mu mogli pripisati bio je onaj postmeksički. U zadnje vrijeme smo načuli priče, sve se šuškalo o Kairu, ali eto, zaglavio je i zadržali smo se još jedno vrijeme na zemlji podno Sjedinjenih Država. U onim gurkanjima do sjedeći položaja na dosadnim predavanjima, prikrao se Mexico iza leđa i vrlo tiho, zbog nje, prišapnuo jednu tešku, onu možda najtežu s kojom se u zadnje vrijeme suočavam.
- I stari, tko je bolji, ti ili Humphrey?
Hvala, prijatelju...
Kad eto, što je život ako povremeno ne ugledaš Gospođicu Patnju kako trči za tobom, noseći Ružu baš s tvojim imenom? Ajde, Gospođice, okani me se više, ionako mi je stol prepun uvelog cvijeća...
A što da ti kažem Mexico? Odavno me taj fićfirić Talijan prešišao. Ne mislim samo u godinama, u svemu me prešišao. U njoj...
Inače, volim Talijane...
Ali ovog, nikako...
Kako se samo drznuo pokvarenjak, tamo, iz te bogate Italije, poželjeti Jednu Koju Sam Najviše Od Svih Želio? Zar nije mogao zavesti neku zgođušnu Talijanku, neku svoju? Kud je baš uzeo djevojčicu iz Španskog? Tu malu ludicu koja mi pokloni zvijezde i oblake...
Naposljetku, stignem psovati jedino na sebe. Ispao sam kao slabo isklesan monument, pun grešaka sa svih strana i nepravilnosti na kojima nešto mlađe generacije uče. Kip koji je tako puno obećavao, od kojeg se puno očekivalo, a da bi na kraju poslužio kao otirač mnogim kritikama i nakešenim grimasama koje su redovito bile učenice onih generala poslije bitaka. Ostario sam u svojoj zanesenosti, a druge djevojke mi nisu tjerale osjećaje na ranojutarnje prozivke. Oni mudri zbore kako druge djevojke čekaju, već negdje, i kako treba podignuti glavu i uhvatiti koji pramen kose umornim pogledom. Svi smo mi mudraci za tuđa srca, ima ih već nekoliko za ovo moje drhtavo...
Ono što se dobrog u zadnje vrijeme dogodilo, a što se može izbrojiti na prste jedne ruke, stiglo je omotano u dugu kosu (kamenčić u brineta-plavoj nijansi) i slatke sitne naočale, i glavicom koja uvijek trzne kada se odlomi zrakom ime Marija. Zakucala je tek nedavno na vrata mojih poznanstava, i to više slučajno, nabasala je, eto, tog dana s dvojicom s kojima je često, ali sudbonosno uvijek onda kada ja nisam u njihovom društvu. Ali ne i tog dana. Poslije sam shvatio kako je zapravo smiješno što smo se tako kasno upoznali. Studentske prilike su nas natjerale da se konačno svi okupimo i upoznamo i da pokoji put potom zasjednem na predavanju baš pored nje, pored Marije (kojoj bi tako rado izbacio ono ˝j˝ iz imena, ali ne smijem, da se ne uvrijedi). Vrlo vjerojatno bi se nasmijala da čuje kako je toliko šareno pripomogla u tako kratkom vremenu i tih nekoliko zajedničkih razgovora koje smo imali. Probudila je (bolje da me ne pita kako) zaspali osjećaj kako još postoje žene koje čeznu za nježnim muškarcima koji nemaju potrebu podizati šake ili glas. Sve je to proizašlo iz osobne riznice iz koje sam puno više dragih kamenčića ugrabio onim nigg'a kinda look-om s maramom na glavi i opasnom košuljom, nego nježnom iskrenošću iz čije obitelji ipak, naposljetku, potječem.
Svijet je postao toliko povodljiv da mi dođe žao svih propusta iz toga proizašlih. Ispadne kako je od ključne i presudne važnosti hoću li ujutro na ulice Dubrave izaći s obrijanom glavom, ili s tamnoplavom maramom, ili ću kosu podignuti, s malo gela, i pustiti nekoliko mladih sijedi sa svake strane da ponosno pozdrave vjetar. Žene u većini slučajeva ni same ne znaju kakvog momka točno žele. Tja znam, teško je baš dobiti romantika koji se savršeno zna izražavati, a koji je i tučnjavom spreman obraniti ime voljene, te usput sasvim normalno biti kavalir pri svim plaćanjima kao da negdje postoji nepisano pravilo kako sve račune mora podmiriti muškarac.
E, moje dame, kada biste samo znale...
Ponekad i mi volimo kada nam platite piće...
Ma znam, teško je to...
U svakom slučaju, Marija je oslobodila jednog kanarinca iz svojevoljnog zatočeništva i uz tople riječi (i jedan film koji mi je dala pogledati) uprla prstom u onu nevidljivu nebesku granicu mojih mogućnosti. Neka se nasmije ako poželi, ali neki njezini pogledi su bili dostatni da razotkriju baloner kojim sam se grčevito, kao iz straha pred nemilim godišnjim dobima, zaogrnuo.
Za razliku od moje Jedine, Mariju sam mogao pitati određena pitanja...
Mariji sam mogao poturiti u ruke određene stihove...
Možda jednog dana i napišem djelo ili dva za poljubac ili dva. Priznanja književna i ostala mogu povorkom do moje adrese i nakon smrti...
Ali Zagrljaj One Koju Volim čekam prije no što mi zapale tri fenjera na ravnom krovu jednosobnog stana...
Zato, zahvaljujem Mariji, zahvaljujem za nekoliko lijepih sitnica. A dobrote i nježnosti, poput Marijinih, ne zaboravljam. Imaju već svoju stranicu u herbariju uspomena koje Srce i ja otvorimo kada nas otmu Magle Lutalice...