Quote:
Lastan kaže:
[COLOR="navy"]Ne. Nisi.
Nema razgovornog jezika u kojemu ćeš moći slobodno mijenjati č i ć. Ili ije i je.
Još ćeš u kajkavskomu moći svako ć zamijeniti sa č, ali nikako ne i obratno.
Dobro, gramatika je tu posve druga priča; razgovorne se deklinacije uistinu mogu
razlikovati od standardnih, ali em ljudi manje pizde na takve stvari, em postoji legitimno pitanje konteksta.
|
Znači, hoćeš reći da postoji neki priručnik naziva
Slovnica i pravopis s izgovorom hrvatskoga razgovornoga jezika?
Dakako da ne postoji! (Čemu bi služila? Opet da "ukalupljujemo" razgovorni?)
Ako ne postoji, zašto bi onda netko određivao pravila u razgovornom???
Č u
ć ne može, ali npr. "časni sestri" - to može?
Ja još nigdje nisam vidio popis tipa: dopušteno u razgovornom i zabranjeno u razgovornom...
Mogu li ja u razgovornom upotrijebiti npr.:
prevashodno prevaziđeni predšasnici?
Mogu, zašto ne? To su, dakako, srbizmi. Nigdje ne stoji da je
u razgovornom zabranjeno upotrebljavati srbizme. Pa ako i napišete:
Njegove ranije knjige su bile lošije.
niste se baš izrazili književno (standardno) hrvatski.
Zašto? Zato jer "
ranije" (u hrvatskom književnom) označava suprotno od kasnije:
npr. ranije / kasnije
ujutro, a izraz "njegove
ranije knjige" je srbizam.
Htjelo se reći: njegove
prijašnje knjige.
Ako kažem:
uređaj s uputstvom za upotrebu, opet sam se izrazio
"nehrvatski" jer je
uputstvo čisti srbizam.
No, zašto ja ne bih smio upotrebljavati "uputstvo" u razgovornom - ako mi ta riječ prva padne na pamet?
A ako smo protiv srbizama u razgovornom, što ćemo onda sa svim onim
silnim germanizmima koje sam naveo
prevashodnom postu?
Kad sam bio u Slavoniji, tamo se govorilo:
kašika, viljuška, supa, tanjir,
komšije, krompir itd. Pa ako je netko naviknut tako doma govoriti, zašto bi se ovdje na forumu
trudio to mijenjati u
žlicu, vilicu, juhu, tanjur i susjede,
te krumpir...?
Mnogi će prije reći
paradajz nego književni "rajčica".
Ako netko na forumu napiše da je
Pio kahvu s jaranima.
to ne znači da je dotični govornik iz Bosne niti da ne zna zboriti
rvacki.
Možda mu se sviđaju riječi
"kahva" i "jarani" (koje nisu standard u hrvatskom) - ali nekome lijepo
zvuče pa ih upotrebljava!
Smijemo li u razgovornom rabiti slovenski? Ako ne smijemo, onda ne bismo
smjeli reći: Oni su iz
Dežele... jer dežela nije
rvacka rič.
Smije li se u razgovornom reći: ja
volin, ja
obečajem,
ja
obečavam, ja
obećajen?
Niti jedna od tih riječi nije pravilna - ako ih promatramo kroz prizmu gramatike i pravopisa.
Ali, zašto se u razgovornom ne bismo mogli tako
odražavati?
Quote:
Lastan kaže:
Prvo, književni i standardni jezik nisu jedno te isto.
|
Ne hjedoh ulaziti u tu problematiku. Neki kažu: književni = standardni, neki zastupaju mišnjenje da je književni jedno, a standardni drugo…
Quote:
Lastan kaže:
Fora je u tome što čak i žargon ima gramatička i pravopisna pravila.
Štoviše, čak i razgovorni jezik ima svoja pravila.
Ona se doduše razlikuju od pravila standardnog jezika, ali svejedno postoje.
|
Provjerimo tu tvrdnju!
Uzeh u ruke
Rječnik hrvatskog žargona Tomislava Sabljaka (
VBZ, Zg, 2001.).
Tamo imaš natuknice i
junkie i
džanki, i
junfer i
jumfer,
i
junferica i
džanferica...
Kad bi bilo točno da žargon ima pravopisna pravila, onda bi u tom rječniku pisalo nešto poput ovoga:
jumferica; nepravilni oblik, pravilan oblik: junferica...
Gramatička pravila ima, ali svoja! U pravilu, žargon krši ustaljena gramatička pravila!
Tamo sam našao riječ
jorastanj, za koju stoji da se tvori pomoću inverzije
od
stara + prefiks
jo i sufiks
nj), a označava majku, drugaricu ili prijateljicu.
Na istu foru i npr.
jorbanjetonj (inv. od torbanje) a označava – obljubljivanje.
No, nije netko u žargonu prvo postavio pravilo: inverzija + prefiks jo i sufiks nj
nego je netko prvo izmislio tu riječ (ne držeći se pravila hr standarda), a tek je onda sakupljač
tih riječi otkrio "antigramatička" pravila tvorbe...
A sad nešto o standardnom (književnom).
Pravopis standardnog hrvatskog jezika je prepun pravila, paragrafa i iznimaka.
Recimo, primjer iz jednog pravopisa:
Tako se i tipovi automobila pišu izvorno i velikim slovima: Alfa Romeo, Aston Martin, BMW...
Kad je ime automobila općenito usvojeno i prošireno, može se pisati i malim slovom i po izgovoru:
audi, džip, fijat, folksvagen, ford, honda, mazda, mercedes, opel, volvo itd.
Eto primjera kako je ponekad i nemoguće "ukalupiti" pa i književni jezik!
Pitanje pravopiscima: ako je naziv automobila
ime - zašto bi se ono nekad pisalo
velim,
a nekad
maljim početnim
slovesima, a kad dolazi koje određuje se prema
općenitoj usvojenosti i
proširenosti?
Zašto
fijat i
mercedes a ne
Fiat i
Mercedes?
Pa druga dilema: treba li pisati
jugo ili
yugo?
Moskvič nije toliko
proširen u današnje vrijeme, pa treba li pisati:
moskvich, moskvič, Moskvich ili
Moskvič?
Komunikacija razgovornim nas rješava muke da kad želimo napisati ime svog
automobila razmišljamo o tome je li ono
općenito usvojeno i prošireno ili
ne. Jednostavno napišemo, kršeći pravopisno pravilo: Fiat.