Kako da to još objasnim??!!
Kao da statiram u mjestu... ne napredujem... osjećam se iskorišteno... stalno vjerujem da u meni ima još potencijala.... ali uvijek sam negdje u prosječnosti.
Nije da se osjećam glup...
Ponekad svoje neuspjehe u životu poistovjećujem sa svojim neiskustvom u životu, svojom lakovjernošću u odnosima, naivnošću u odnosima.... uvijek mi fali malo. I onda se naravno osjećam iskorištenim.
Poslije svih postova u ovoj temi, jasno mi je da se to moje stanje ne može nazvati glupošću ( dobro tu i tamo se dogodi da blentavo reagiram ), ali vjerujem da nisam glup. Tu i tamo nekad lijen, poluuspavan... i nezainteresiran i jako, jako tvrdoglav ( što mi škodi ).....
Zadovoljan sam u svom malom svemiru, u sebi i oko svoje najbliže okolice.... ali sam izgleda neprilagodljiv na neke nove situacije.... reagiram uplašeno i sa nekim strahom od posljedica da ću nešto loše napraviti i reći...
I tako, onda ispadnem glup.....
