Quote:
rakijetina kaže:
Neće biti. Najstariji hrvatski spis na latinici je Šibenska molitva. A gdje su još Marulić, Zoranić, Hektorović i gomila drugih renesansnih pisaca koji su pisali latinicom na hrvatskom jeziku (o latinskom dakako nećemo govoriti).
U vrijeme kad je "Sjever" postao težište Hrvatske, glagoljica je već odavno bila izgubila na važnosti, osim kao vrijedan kulturni spomenik.
|
Nije baš točno. Glagoljica u svojoj kurzivnoj formi bila je pismo korišteno u upravi Dubrovačke Republike, baš kao i bosanska inačica ćirilice, a u nekim se župnim maticama, kao što je već napisano gore, održala sve do XIX. stoljeća.
Da spomenuti književnici pišu latinicom nije čudo, s obzirom na njihovo humanističko i pseudoklasično usmjerenje, no u svakodnevnoj pismenosti glagoljica je u njihovo vrijeme u uporabi.
Zlatno doba hrvatskog glagoljaštva u jednoj široj uporabi od rukopisnog vođenja administrativnih dokumenata završava okvirno 1508., sa zatvaranjem Senjske tiskare, a uzrok tome nije ni kompliciranost spomenutog pisma (ono se takvim jednostavno jer smo navikli na latinicu), ni to da ono nije bilo poznato širim pučkim krugovima (u nekim krajevima poznatija od latinice), već jednostavno glagoljaštvo nije iza sebe imalo dovoljno snažnu financijsku podlogu (za osnivanje tiskara, izdavanje knjiga), kao ni mogućnost komunikacije s okolinom, a te dvije stavke imale su i latinica, i ćirilica.
Quote:
Smatra se da je glagoljica potisnuta najprije u onim krajevima koje je u 12. stoljeću osvojio bizantski car Manuel Komnen. On je, zatirući patarensku/bogumilsku herezu, zatro i glagoljicu. Glagoljica je bila "neprozirna" za grčku crkvenu i svjetovnu vlast, i sumnjiva kao pismo koje bi moglo sakrivati i heretičke ideje.
To su jugoistočna područja današnje Hrvatske: Dubrovnik s okolicom, Poljica, okolica Splita i Trogira, otoci Hvar i Brač. U tim se krajevima tada upotrebljavala ćirilica.
|
Ne bih rekao da je Manuel Komnen osobno imao puno veze s glagoljicom na našem području, u kontekstu nekakvih progona. Jugoistočna Hrvatska bila je jednostavno od početka tzv. granično područje glagoljice i ćirilice, a ta su dva pisma dolazila na njeno područje sa sjevera i juga. Sjeverni put (koji je nosio isključivo glagoljicu) presušio je još prije XII. stoljeća, a južni taman negdje u XII. stoljeću počinje donositi samo ćirilićni utjecaj. Razlog tomu nisu progoni, već zauzimanje bizantske i srpske (autokefalne od XIII. stoljeća) pravoslavne crkve za ćirilićnu pismenost kao "nositelj" pravoslavlja. Glagoljica je u to vrijeme, pa i ranije, ostala bez takve potpore neke veće institucije i ostala u domeni pojedinačnih samostana i pučke crkve. Kada i pojedini knezovi hrvatski (Kačići npr.) prihvaćaju ćirilicu za administrativno pismo svojih, glagoljica se iz viših sfera potpuno gubi, no ne postaje nepoznata na tom zemljopisnom području. Ako se analizira epigrafika iz tog vremena, na većini ćirilićnih spomenika naći će se i pokoji glagoljički grafem (kao i obrnuto), a i lokalni oblik ćirilice na jugoistočno-hrvatskom prostoru, kao i na prostoru Bosne, odražava očiti utjecaj glagoljskog pisma.
Na istim tim prostorima glagoljica će doživjeti i svoju ponovnu renesansu kada iza nje stane netko moćniji, da bi opet pala u pozadinu kad joj se podrška izgubi. No u svakom se slučaju da zaključiti kako dominacija jednog pisma nije nikada izgurala ono drugo pismo, već su glagoljica i ćirilica u različitim omjerima moći i korištenosti (i različitim svrhama) živjele u JI Hrvatskoj suživot sve dok ih latinica nije u novijoj povijesti potpuno pospremila u arhivu.