Quote:
okapoaN kaže:
Ja se ne sjećam kada je mene moj stari zagrlio. Ne sjećam se jesmo li ikada normalno popričali da me nije diskreditirao. Ne sjećam se jesam li se uz oca ikada nasmijao.
Jedan dan sam sa starim išao u banku, poštu i te sheme, naletio je na nekog svog frenda iz srednje, otišli smo u obližnji kafić. Veseljak je taj čovjek bio, zajebant, znate i sami kako je u društvu izvanredno ugodnih i duhovitih osoba, čekao je ženu i djecu da završe kod zubara. Želim reći da nikada neću zaboraviti trenutak kada me pitao zašto stalno šutim. Moram šutit dok stariji pričaju. S njegova lica nestala je sreća, kao da ga je grom pogodio. Drugi čovjek. Žena i djeca su došli, on ih isti tren krenuo zajebavat, digo se i svi su sretni otišli, tada sam htio biti dio te obitelji.
Da me sada pitate koji bi poseban trenutak izdvojio s ocem; mogli bi u šutnji provesti čitavu vječnost i ja vam ne bi mogao ponuditi odgovor. Sasvim banalno pitanje postalo bi retoričko.
Edit: Bojim se biti otac.
|
Nema te čega biti strah. Sama činjenica da si spoznao greške svog starog znači da ih, ne da nećeš ponavljati, nego ih neće valjda biti ni u naznakama. Gadit ćeš se sam sebi ako primjetiš da naginješ pizdarijama.
Inače slična situacija je bila kod mene, 0% prisnosti, 100% stranci sve do moje 25 kad smo, eto kao prokomunicirali.