[Mrmot]

svastikuti kaže:
"Spala knjiga" na pravoslavnu Hercegovinu .

Poprilicno debilan komentar Petra Milosa imajuci u vidu ko je najveca zrtva.

Ima jedan bolji clanak:
KOLATERALNA ŠTETA: OLENA POPIK
Piše: TONI GABRIĆ
Četvrtak, Studenog 11, 2004.


Ovaj uvodničar preuzima na sebe rizik da mu bude zamjereno zbog neoriginalnosti, ali čini se da neke istine, koliko god se izlizanima činile, uporno treba ponavljati. Barem dok su uporno ignorirane.

Pare ili život! To je glavni motto liberalnog, pa tako i neoliberalnog, dakle samozvanog slobodnog, tržišta. Kad vas netko u mraku kakvog sokaka ili čaršije stavi pred takvu dilemu, nemate se pravo žaliti zbog manjka slobode. Izbor je vaš! Isto kao i odgovornost za donesenu odluku. Pare ili život, to je metafora liberalnotržišne afirmacije samoga sebe kao slobodnog bića. Veselje muti jedino što je ta dilema, pare ili život, ujedno najčešći povik po kojem se u filmovima, stripovima i preostaloj pop-kulturi poznaju drumski razbojnici, pljačkaši, reketaši, trgovci ženskim robljem i drugi tvrdi momci iz podzemlja.

Pare ili život! Cinična tajna ovog lažnog izbora, koji posreduje lažnu slobodu, sastoji se u tome što se ignorira društveni kontekst dileme pred kojom se nalazite. Izbor te vrste pruža vam se kad birate hoćete li ili nećete raditi za vašega poslodavca za 1800 kuna mjesečno, a znate da vas u protivnom čekaju godine života na burzi rada. Ili kad plaćate desetak eura mjesečne pretplate telefonskom monopolistu kojega, usput rečeno, štiti vlada, mada je očito da se radi o najobičnijoj iznudi. Ili kad u strahu pred masovnim ubijanjem pobjegnete iz vlastite kuće, a država koja organizira to masovno ubijanje, navodno zato da bi na vas kao buduće porezne obveznike protegnula svoja suverena prava, vaš bijeg glavom bez obzira proglasi vašim slobodnim izborom, i izbriše vas s liste svojih državljana.

Kad vam se ponudi da slobodno birate: Pare ili život!, u pravilu ostajete bez svojih financijskih sredstava, ali ni od golog života, koji vam možda ipak poštede, ubuduće ne morate očekivati previše. Žena o kojoj se u našoj javnosti već danima govori pod radnim nazivom Ukrajinka, ili ukrajinska prostitutka, što bi, kao, trebala biti istoznačnica, ostala je unaprijed bez novaca, a prošloga ponedjeljka i bez života.

Što je sve u zadnjih nekoliko godina morala proći ova mlada majka trogodišnjeg djeteta, ostavljenog negdje u Ukrajini, da bi naposljetku bila dopremljena u bolnicu, na umoru, oboljela od uznapredovalog AIDS-a, sifilisa, hepatitisa C i tuberkuloze? U bešćutnoj kulturi koju živimo mogla bi to biti tema za jedan od nastupajućih Big Brothera. Ona nije samo žrtva organiziranih kriminalnih bandi koje u postjugoslavenskim zemljama kontroliraju trafficking i trgovinu seksom. Ona je također i žrtva države, pogotovo policije, koja zbog vlastite korumpiranosti, ništa ne poduzima radi sprečavanja traffickinga. Nakon ovoga događaja, najodgovorniji policajci u Hercegovini zaduženi za borbu protiv trgovine ljudima najavljuju da će slučaj iskoristiti kako bi preko njega uveli reda i počistili kriminalni milje. Zar je netko trebao umrijeti, pa da bi mostarski policajci doznali za kriminalni milje koji ih okružuje? Ako je policija dopustila smrt dvadesetjednogodišnje žene pred svojim nosom, može li se najava naknadne intervnecije uopće shvatiti drugačije nego kao prazno obećanje, koje bi trebalo smiriti duhove dok smrt Olene Popik ne padne u zaborav? I treba li pasti u zaborav to što je službeni stav hrvatskog MUP-a još pred tri godine bio da u Hrvatskoj nema trgovine seksualnim robljem? A pojedine nevladine udruge dokumentirano su već tada tvrdile da ga ima!

Kako se moglo i očekivati, daleko više nego zbog smrti Ukrajinke, nacija je zabrinuta za sudbinu časnih očeva obitelji koji su sudjelovali u zločinu počinjenom nad njom. Dežurni skribomani zajapureno sline nad mogućom produktivnošću Olene Popik. Onako odoka, 360 usluga u četiri mjeseca. Dovoljno visoka cifra, reklo bi se, da narajca stotinjak tisuća čitatelja spremnih prepustiti se istog trena predadolescentskom uzbuđenju. Pojačanu hormonalnu aktivnost konzumenata novinske robe trebao bi izazvati i podatak policije, da je Olena bila seksualno aktivna sve do desetak dana pred smrt. Možemo li zamisliti seksualno aktivnu osobu nad kojom je izvršeno 360 silovanja u četiri mjeseca?

Sudbina tih navodnih 360 časnih očeva daleko nam je sada važnija od Olenine. Ipak, oni su ti koji sačinjavaju dio društvenog konteksta njezine slobode izbora, konteksta o kojem se javno ne govori. Njezina potpuna pasivnost i nasilno dovođenje u status čistoga objekta, interpretiraju se kao njezina aktivnost. Oni su časni muškarci, ona je žena, prostitutka. Oni su Hrvati, ali i Bošnjaci i Srbi, no čak i do takvih držimo više nego do pišljivih Ukrajinki.

Pare ili život! Dični Hercegovci i Dalmatinci su ti koji su uistinu bili slobodni birati. Imali su svoju zlatnu ribicu. Kao i svi glupani iz Anderssenovih bajki, vlastitu su slobodu potrošili uludo. U svijetu u kojem zlo zadesi onoga tko zloupotrebljava tuđu bijedu, možda ipak ima neke bajkovite, metafizičke pravde.
http://www.zamirzine.net/