Quote:
Čupiks kaže:
Ma boli mene kuki sto ce tko reci o mojoj depresiji. ( Zapravo lazem, jer da je tako, ne bih tu informaciju dijelila samo s uskim krugom bliskih mi osoba. No po prvi put u zivotu mi je vise stalo do mog zdravlja nego do tudeg misljenja, tako da mi ne bi ni smetalo da netko dozna. Dapace, mozda bi to bila dobra prilika da razbijem koju predrasudu o mentalnim bolestima.)
Ne smeta meni toliko sto mi koji smo dijagnosticirani i na putu oporavka "patimo" zbog stigme ( tu se slazem s tom tvojom da se grizes onoliko koliko to prihvacas).
Stigma je prije svega veliki problem zbog onih koji boluju od nekog psihickog poremecaja, a nisu potrazili pomoc. Sram ih je o tome pricati, neki mozda strahuju da ce izgledati kao labilna, emocionalno neinteligentna i nezrela osoba koja ne zna sama kontrolirati vlastite emocije i misli, pa cak i to da si ne zele priznati da imaju dijagnozu jer bi pri tom bili etiketirani kao oni koji su "trknuti u glavu".
Najveci je problem zapravo nedovoljna informiranost koja vodi do stigmatizacije. Moju izjavu da zelim umrijeti nakon nekoliko dana provedenog u krevetu u suzama, roditelji su protumacili kao bezazlenu fazu pubertetske osjetljivosti koja ce proci ( a inace su brizni i angazirani roditelji, bar sto se mame tice).
Jedna meni ( relativno) bliska osoba si je tako oduzela zivot, a zivot je za nju tek pocinjao. Bila je depresivna, sve je upucivalo na to, no nitko ju nije shvacao ozbiljno. I to upravo zato sto se simptomi depresije krivo tumace kao labilnost karaktera. Jer da bi bio depresivan moras biti u katatonicnom stanju, provodeci duge noci u suzama zureci u jednu tocku na zidu. Sve ostalo se tumaci kao "srce blizu guzice" ( popraceno izjavama tipa "daj se razvedri", "sto ti fali u zivotu", "nije tebi nista, samo si preosjetljiv", "kako te nije sram plakati nad glupostima, neki ljudi nemaju sto jesti" i druge divote. Ne kazem da su svi takvi, niti krivim one koji tako reagiraju. Jednostavno su nedovoljno informirani.)
Depresija nije crna, to je pedeset nijansi sive. I nije stvar izbora, to je bolest.
I o tome se treba pricati. Ja znam da hocu, jednog dana kad izadjem iz ove rupe.
|
Ma svaki covik ima dijagnozu, samo sta ne odu svi dobrovoljno, ka da bi ja imala dijagnozu, da nisam isla po nju,
Isla se testirat, pa umisto jedne, dobila dvi, valjda je to ka, 1 plus 1 gratis, eto da se nade, da ne bi mala dobila na papiru da nema nista, pa nije uzalud ispisivala testove i potrosila olovku
Ne brini se oko stigme, ljudi su jaaako zatucani po pitanju bolestina, a jako puno ljudi pati i nece da potrazi pomoc, guraju to pod tepih, to sto si ti otkrila uzrok svome stanju, sto si suocena s time, ti si na pola puta da to rijesis, zamisli da nisi to "locirala" i da zivis svaki dan i da se to skuplja, skuplja...
Skuzila si u cemu je fora, gledaj to ka da si slomila nogu, imas nogu u gipsu, iako ti je noga u gipsu, ne smis lezat u krevetu, moras okolo sa stakama da bi cirkulacija radila, pa frustirana si, oces maknit taj gips, ali treba vremena, pa onda maknes gips, pa noga treba ponovno ojacati, pa ojacala noga, sve normalno, pa polagano si spremna za trcanje, opet su ti noge ka prije, uspit ces izic iz ovoga.
Ta sta se ubila, nije niko kriv sta se ubila, niko je nije moga zaustavit, hrpa ljudi djeluju pesimisticno, negativno, pa se ne ubiju. To je nemoguce sprijecit, najgore sto se okolina grize "da sam bar s njim-njom pricao, da sam ovo ono "
depresija je ono sta covik ima u sebi, niko ne moze uc u tudji mozak i upravljat njime, svak je odgovoran za sebe, okolina ti moze malkice bit podrska, ali ne moze te sprijecit od tvojih djela i nit umjesto tebe izliciti, moze te neko obradovati, al depra nije samo manjak radovanja, nego i zapostavljanje osobne higijene, izbjegavanje aktivnosti u kojim si prije uzivala, mislim sve znas i sama, sve to korak po korak triba rijesit.
podrsku i pomoc potrazi od strucne osobe, prijatelj, roditelj, ce pomoc nesto sitno, ali strucna osoba kuzi u potpunosti, probaj s prijateljima i roditeljima funkcionirat sta vise mos ko onakva kakva si bila, znaci probaj izac iz kuce na druzenje neko, makar se osjecala da nemas volje nit energije, s vrimenom ce ti se povecavat.
ufilmaj si film da si ZDRAVA i da je depresija STANJE koje te zadesilo, da je to blagoslov i da si ponosna sta si svjesna da imas snagu ucinit promjene u svom zivotu, ne bi ti ovo bilo dano da podnosis, da nisi dovoljno jaka izac na kraj s time, budi svjesna da ces ponovno biti zdrava i jos jaca.
najgore sta mos sebi ucinit je pomislit da je to trajno i da je to to.
molim te nemoj to sebi umislit, cak i ako se osjecas da si zaglibila, ljudi budu u stanjima psihoze po godinu dana, pa se vrate nazad u normalu, ti imas depresiju, ti ces uspit, ali radi na tome, dan po dan, nije bitno nista, nego da ti budes dobro!