|
Neki dan su mi ukrali truplo, na pomućenim zebnjama, kao izliti iz rezervoara na rezervnim pašnjacima. Zamrznula mi se slika i ispitivali su me bezdušno, bez imalo grizodušja. Po novom, psihijatri nisu smjeli nositi bijele kapuljače, dok bi na moje uzdisaje grabili lopaticama vruću zemlju i utrpavali mi ju u usta. Pijanci su zaboravili svoje šešire pod prozorom moje spavaće sobe. Drevni izgredi bolećivih nastanaka i nestanaka psihotičnih elemenata, koji su se trijeznili na rubu kreveta. Samoća je izdvajala novčić po novčić za hljebac na očenaš verziji treblinskih gušenja. Povoljne hlačice za mornare, koji su krstarirli po podnici, nevjericom osuto lice dobivalo je boju mjeda, a ničim potaknuta izdašna olinjalost mog lica strepila je pred glavnim ogledalom, brbljivim sustanarom, koji je prizivao povijesnu policijsku ophodnju iz sata u sat, kako bi netragom nestao uz zvuke sambe, negdje daleko u prašumi. Ucjenjivali su me i radije bih i ja bila nestala u prolazu između dva refrena, ali nije bilo zaštite vukova grobara, kao ni utjehe istih. "Odlazim... Odlazim...", ponavljala sam iz noći u noć, ponovivši sve iste rešetke na prozorima, redajući nasumce žalopojke ovovjekom, a onostrano je odvuklo moju sjenu, nemarno me prepuštajući beskrajnoj tuposti...
Palila sam cigaretu za cigaretom, ne gaseći ih ipak na ruci. Nije mi bilo svejedno. Ali zašto???
__________________
Los laberintos que crea el tiempo, se desvanecen.
|