Bas me neki dan jedna osoba pitala "jesam sretan"? Iskreno, nisam do tada bas ni razmisljao o tome, ali sam joj odgovorio da jesam.
Istina je nesto izmedu valjda.
Bio sam najsretniji dok sam bio mladji, osnovna i srednja skola, nesto kratko i poslije toga, cisto iz razloga sto nisam razmisljao o nekim stvarima o kojim danas da.
Bio sam cool, nabrijani i "najpametniji" klinac bez brige i pameti.
A po svemu bi trebao ipak biti najsretniji upravo danas.
Srecu najvise povezujem s napretkom u odnosu s obitelji, curom, produktivnosti, ucenju i sve je manje-vise u redu, ali svejedno nisam toliko sretan kao prije. Cudno zapravo.
Stvar je u tome da sto se vise educiram to sam tuzniji, jer svijet opcenito moze biti puno ljepse mjesto, a nije. Znam da ce opet neki reci da pricam gluposti
, ali nekako mi ponekad glupo sve to funkcionira, iz puno razloga.
Mislim da je stvarno najbolje ljudima koji citav zivot ostanu u teen fazi i nikad ne iskuse taj "aha" moment i skuze zapravo sto je zivot.
