Pogledaj jedan post
Old 28.12.2002., 21:13   #18
Eowin se nije bojala nikoga. Previše je godina prošlo otkako je ostala bez svoje desne noge da ne bi bila uvjerena u besmislenost istog, pa je sada, zagledavši se duboko u njegove vulkanske oči, odlučila ne odstupiti ni milimetra, pa makar po cijenu života. Po cijenu njenih 20 proživljenih i one još 4 jednonoge godine, pa mu je bacila svoju novu, crvenu rukavicu ravno u lice, a on ju je zgazio nogom, kretnjom koja je odavala ponos, ali i bijes kakav dugo nije vidjela…Gledala ga je tako, jednako mirnim, ali i jednako odlučnim pogledom ne mogavši skrenuti misli s one situacije jučer, kad je zbog bolje polovice hrabrosti zauvijek napustila dom, odlučivši da je njezin život od danas samo njezin i da su sada na redu godine u gomili tišine, a ne tišini gomile. Jer je ona tako sada htjela. Da, ona je tako htjela, i po prvi puta ta je rečenica doista imala težinu kakvu je zaslužila. Pomisao joj je izmamila smješak, nakosila je glavu ne skidajući pogled s njegovih zjenica. On ga je protumačio, naravno, kao drskost i korakom naprijed smanjio prostor koji ih je djelio. Sve je to trajalo prilično dugo, ili joj se barem činilo tako. Izgledao je kao da se pokušava koncentrirati na svoj bijes. Oči su mu bile zamagljene, izgledao joj je gotovo kao da pleše s njom. I bilo je možda na trenutak među njima prisnosti kakvu još s nikim nije iskusila, ali prošlo je previše vremena otkako je Eowin ostala bez noge da ne bi znala kao je prisnost prava sestra mržnji, a ne ljubav. ''Ljubav je razmažena kćer jedinica'', gotovo da je prasnula u smijeh zbog ironije koja se nametala. Nametala poput gladi, bez mogućnosti opiranja, čak i bez želje za opiranjem, pobuđujući u njoj samo onaj čisti mazohizam. Možda baš onaj isti mazohizam koji je jučer presudio u njenoj dilemi, ostati i nestati ili pak otići i nestati. Sve se sada činilo smješnim, kako brzo teške i velike stvari postanu manjim od lješnjaka. On je stajao u iščekivanju, nepomičan. To ju je naživciralo. Jebena glupava rutiniranost, '' ajde budi faca, pa se sad sagni i uzmi više to što želiš. Odlučno i muški. I nestani. Nestani tako da te nikada više ne zaboravim, pa ću možda pregaziti princip neodstupanja, iz prve i sa smješkom… ajde..'' -gotovo molećivo ga je gledala… Ali on je stajao u iščekivanju, nepomičan i dalje. ''Ma ne bih ja nikad s tobom plesala'', pomisli ona i ispusti neartikulirani zvuk koji ju i samu zaprepasti, sagne se, zgrabi lješnjak i odskoči na prvu, najnižu granu na drvetu, ne skidajući još uvjijek pogled s njega. On od iznaneđenja poskoči, oči mu promjene tri, četiri boje, dlaka mu se na čitavom tijelu nakostriješi. Ostane još trenutak il' dva, tako, fiksirajući je, a onda se okrene i odskakuće u suprotnom smjeru. Eowin zadrži pogled na njemu još taman toliko da zamijeti kako on ima stvarno najduži rep što ga je ikada u ovih dvadeset i ove 4 jednonoge godine vidjela. A onda se halapljivo baci na lješnjak…
Patagonija is offline  
Odgovori s citatom