Quote:
nitko drugi kaže:
|
Odličan članak o čovjeku koji je prvi preveo Hegelovu Znanost logike na engleski, a o kojemu do sada nisam imao pojma (a kojega, uostalom, nema ni na wikipediji). I to je ono što bi život trebao biti - neprestano iznenađivanje i neprestano čuđenje. Hvala ti za link. Ima nešto u tim američkim pustinjacima, zaljubljenicima u prirodu i slobodu što me uvijek fasciniralo. Ne radi se samo o
transcendentalistima, jer niti oni nisu baš svi živjeli u šumama po brvnarama. Ako uopće itko jest, osim
Thoreaua, a i on onako, polovično, premda je "
Walden" svakako vrijedno pročitati zbog više razloga, unatoč povremenim dosadnim dijelovima. Nego, zapravo mislim na one produhovljene likove koji su prirodu i apsolut, ili boga ako baš hoćemo, doživljavali na jedan vrlo dubok i bogat način koji nama danas uopće nije niti jasan niti pristupačan, likovi poput
Muira (kojeg su zvali "Ivan od planine" ) ili
Proenekkea, ili
John Burroughsa, i mnogi drugi. A u konačnici, sloboda je bilo ono što je povezivalo njih, američki duh granice i Hegela u primjeru Brockmeyera iz tvog linka. Sam sam sebe često zamišljao kao pustinjaka - ne u bespućima šuma i planina američkog zapada, nego prije u nešto urbanijem okruženju jadranskih otoka, recimo - koji ispunjava svoj život proučavajući filozofiju. Ali, to je i onaj stari renesansni, pa i ranije grčki, ideal mirnog života na ladanju, itd.
Sviđa mi se ova generalizacija:
Quote:
|
Hegel thought the key insight of German philosophy was that reality is structured by and through the mind. More radically, but more accurately: Reality is mind.
|
Dobro je. U smislu: "I vidje bog da je dobro." Zanimljivo je, i to nisam znao, da je
Walt Whitman rekao:
"only Hegel is fit for America — is large enough and free enough." A zanimljivo je i to da je
Saint Louis (koji je bio na granici neciviliziranog zapada) većim dijelom 19. stoljeća imao "tvrdu njemačku jezgru", etnički govoreći, dakako. Zgodno je ovo što je jedan od Brockmeyerovih pajdaša zapisao u svoj dnevnik:
"... perhaps the most important and pressing mission in America at the time was to make Hegel talk English."
Onda su se naravno povezali s transcendentalistima. Ali, tako su se povezali
Ralph Waldo Emerson, Thoreau, i ostali transcendentalisti, sa onim ljudima koje danas zovemo "zeleni" ili "environmenalists" (na anglosaksonskom). A tu smo već kod gore spomenutog Muira i ostalih pustinjaka. A tako smo ušli pomalo i u um najvećeg američkog pjesnika - ne, to nije Whitman - to je
Robert Frost.
Zanimljive su, i tako tužne, Bockmeyerove misli i ideje o St. Louisu kao o budućoj "američkoj Ateni". Tako lijepo, i tako tužno. Podsjeća me na film koji sam jučer gledao na HTV3 - "
Bogovi i generali". Je li netko gledao? A ako želite saznati kako je spomenuti Brockmeyer postao legenda među Creek indijancima, pročitajte članak koji je nitko drugi linkao.
(postano i na temu "Zašto je Hegel faca?")