[zoran k]

Ljubav u kontejneru

Volio je krenuti ranije, dok još nije toplo, jer se po suncu baje zagriju i smeće se onako kiselo usmrdi, sakupe se debele muhe pa mu zuje oko glave... i ima više kretena koji ga sažaljivo gledaju. Ovako uglavnom nije sretao nikoga, samo šugave mačketine koje bi se zavukle u kontejner i čekale da ga Frane otvori kako bi mu probale iskopati oči, jeba im vrag mater da im jeba.
Ovo je bila njegova omiljena ulica – puno stanara po kontejneru, dobar standard – ne da im se zajebavat oko recikliranja, samo bace bocu i puste da se ekologijom bavi onaj kome treba tih pedeset lipa. Čak je i Kaufland blizu pa može unovčiti plastiku čim se velika, staklena vrata potrošačkog Raja otvore i puste pokajnike u bajkovito prostranstvo, gdje nikad ne pada kiša i bura ne nagriza kosti, a hladno bude samo među hladnjačama na odjelu mliječnih proizvoda.

Marinela se budila u četiri sata ujutro, prije nego što bi Ustaše došle u selo. Otkad je u sedamdeset i šestoj godini doživjela strašan šok (pijani dimnjačar pao je s krova ravno na njezinu terasu dok je plijevila pelargonije), Marinela je počela sanjati svoje djetinjstvo. Ono ljupko selo u kojem je odrasla, okus mlijeka još toplog iz krave, meketanje koza koje je čuvala, miris sijena u njihovom sjeniku i momaka koji su se po sijenu valjali s njezinim sestrama, dok je ona po skrivečki gledala i učila. E, ali svake noći poslije četiri sata ujutro, usnula bi kako su Ustaše došle u selo, kako viču: “Di su komunisti?! Di ste ih sakrili?!”, otimaju po kućama hranu i lošu rakiju, kako tuku starce i onako bazdeći po rakiji natežu cure. Ona je, hvala Bogu, bila još malena pa je nisu dirali, ali toliko se bila napatila straha da joj se i sad, pod stare dane vraćalo. Kakve je to veze imalo s dimnjačarem, nije bilo sasvim jasno. Je li to bilo zbog krvavog prizora mrtvaca na terasi, koji ju je podsjetio na slične takve slike iz djetinjstva? Je li zato što je mrtvac bazdio po jeftinoj rakiji jednako kao i Ustaše? Ili možda zbog crne uniforme? Nitko nije znao.
Uglavnom, tako je Marinela odlazila na počinak odmah iza vremenske prognoze i budila se tik prije četiri ujutro. Stan joj je mirisao na breskve, a naborana koža na kremu od bademovog mlijeka. Posebno je pazila da bude čista i da lijepo miriše, jer je unuka od susjede Pepice rekla da starci u autobusu smrde k’o pokvareni parizer, a to si Marinela nije namjeravala dozvoliti pa makar svako jutro riskirala da se u kupaonici posklizne i slomi kuk. Za doručak je obično pila bijelu kavu s udrobljenim kruhom, jer joj za to nije trebala dentijera, a onda bi potjerala Mukija u šetnju. Muki je bio malen i bijel i pas, muškog spola i najčešće zapetljane dlake. Sve ostalo o njemu bilo je upitno. Imao je nježan mjehur pa mu je odgovaralo da izlazi četiri do pet puta dnevno, inače bi stradao laminat u predsoblju. Ponekad bi Marinela u jutarnjoj šetnji susrela Franeta. Znala je ona njega odavno, imala je dovoljno godina vremena da zapamti ljude koje redovito susreće. Frane je često šetao, uvijek sam. Bio je konstanta na ulici, baš kao raspukline na pločniku koje već decenijama nitko nije sanirao, dok konačno u njima nije niknula trava i maslačak. Tako je i Frane godinama gazio svoju rutu u asfaltu, kao da želi popraviti ravnanje koje su loše obavili radnici kad su gradili cestu. S vremenom se tek neznatno povio, lice mu je postalo nalik bolje pečenoj palačinki, a odjeća mu je požmarila od sunca i pohabala se po rubovima. Posljednjih godina moglo ga se vidjeti kako kopa po smeću, od čega bi Marinela dobila potrebu stiskati šake dok joj starački zglobovi ne bi popucali od ljutnje na nepravdu. Jutros je imao glavu i obje ruke u baji, istegnuo se da bolje zaviri unutra, a gola mu kičma provirila iz hlača.
“Dobro jutro Frane!” iznenadila se kako je njen vlastiti glas zericu zatitrao, na trenutak se zabrinula radi li se o nekom novom simptomu, ali je zaključila da su joj to samo glasnice još malko pospane. Što je starija, tako joj za sve treba više vremena pa valjda i da se glasnice ujutro razbude. Ionako najčešće ujutro nema s kim razgovarati... osim s Mukijem, čega ju je najprije bilo stid, a onda je shvatila da ionako svi misle kako je stara i senilna, tako da je pričati s psom za nju skroz normalno i prihvatljivo. Međutim, kako joj nakon više godina Muki nije niti jednom odgovorio, Marinela se našla i pomalo uvrijeđenom pa je sve rijeđe razgovarala s njim.
“A! Jebemti...” trznuo se Frane, a štogod je držao u ruci upalo je natrag u kontejner “A, to ste Vi Marinela! Ma ste me prepala...”
“Ma dajte Frane, pa niste tako plašljivi.” opet se malo zabrinula, jer je osjetila da nekako čudno diše i neku neuobičajenu toplinu u obrazima.
“A, Marinela moja... ne znate Vi kakvih sve ljudi ima... svašta ja vidim! Svašta svašta...”
“Ma dajte! Nije valjda tako opasno?”
“Ozbiljno Vam kažem! Evo, nema četiri dana, vidio sam jedan par, jedan muški i jedna ženska... a tako, naših godina... ma možda se nisu držali tako dobro kao Vi, ali tako... naših godina, da su stukli jednu drugu žensku... a šta ja znam, isto naših godina, ali ta je stvarno bila stara, jer da je kopala po njihovoj kanti.”
“Ma nemojte! Ispred njihove kuće?” naglas se čudila, a u sebi je kao staru i pokvarenu gramofonsku ploču Ive Robića vrtila misao - je li on to rekao da se ja dobro držim? Ručni joj je zglob diskretno kvrcnuo dok si je prolazila prstima kroz kosu, praveći se da popravlja čuperak koji se, zapravo, nije pomaknuo jer je bio čvrsto ukomponiran u trajnu.
“Ma ne ispred njihove kuće, ne znam ja kamo oni stanuju...”
“Pa kako onda njihova kanta?”
“Ma nije njihova kanta, nego oni po njoj kopaju... kao njihova teritorija, kao kad se Vaš ovaj mali... znate kad se na neki stup ili drvo...” objašnjavao je, a ona je vidjela da mu je neugodno po skretanju pogleda i stiskanju usana. To joj se svidjelo, jer je vjerovala da čestitim ljudima mora biti bar malo neugodno kad govore o nekim stvarima, a pogotovo joj se svidjelo što je njemu bilo neugodno o tome govoriti pred njom.
“Tako? Pa ja pojma nisam imala... Bože, mene bi bilo strah!” zamislila je kako dvoje očajnika zbog plastičnih boca napadaju staricu i stresla se. Sjetila se slike iz djetinjstva – muškarac lica iskrivljenog od bijesa, nogom obuvenom u tešku vojničku čizmu udara ženu koja jeca na podu, dok mu na čelu blista ustaška značka. Stresla se još jednom.
“A, strah, strah... čujte... mora se.” pomirljivo je gestikulirao Frane, kao da njega to više uopće ne dira. Sve je on već vidio, ispod svega podvukao polupravac, crtu koja ishodi iz njegovog srca i gubi se negdje u nepregledu apatije i nezainteresiranosti, a potpisom na tu crtu prihvatio je mirovni ugovor sa svijetom.
“Pa jel’ se baš mora?”
“A čujte... penzija je mala... ja sam sam... nekako se moram snalazit...”
“Joj, znam ja to... ja Vam isto budem sama!” uzdahnula je, osjećajući kako joj se zajedno s tim priznanjem u plućima odlomila neka stijena i sad joj se valja po unutrašnjosti, lijevo-desno.
“Ma, Vi barem imate pasa.” pokušao ju je utješiti brižnim glasom. Nije to bila neka bogznakako pametna rečenica, ali ona je prepoznala namjeru i od toga joj je već bilo malo lakše.
“A imam, Muki moj... zlatan je... ali znate... nije to to. Nije... pas Vam neće pokloniti cvijeće, znate?”
“A je... Šta ćete...”
“A da.”
Iduće jutro, Marinela je ustala gotovo trideset minuta ranije. Nisu je probudili snovi, nego uzbuđenje. Marinela je od danas imala misiju. Muki je bio još pospan, brundao je i cvilio morala ga je doslovce izbaciti iz stana.
“Idemo Muki! Nema spavanja u akciji!” u glavi joj je limena glazba svirale proleterske pjesme, a staračke pjege rasipale se po koži nekako poletnije nego ranije. Akcija je bila pomno pripremljena, uključila je Marinela u nju svu svoju rodbinu koja je živjela u gradu, kao i sve susjede s kojima je bila u dobrim odnosima. Nikom nije rekla točno zašto, lagala je, muljala i izvlačila se kako je znala, ali na kraju je dobila što je htjela – pun špajz praznih plastičnih boca. Četiri jutra ustajala je ranije i skakutala s vrećicama prazne ambalaže do kontejnera, kako bi ostavila “plijen” za Franeta. Onda je virila iz portuna dok on ne bi došao, pokupio ga i otišao punih ruku i zadovoljan.

Posebno je pazila da ne bude viđena.

S jedne strane, jer je znala da se Frane ne bi htio osjećati kao da mu to ona daje milostinju, a s druge – pa ipak je ona bila jedna ozbiljna gospođa u godinama, nije mogla tako s tim nekim muškarcima... je li... očijukati. Ne bi baš bilo u redu da sad Frane odmah misli da ona nešto... I zato je samo gledala iz sjene, promatrala njegove još uvijek dosta vitalne pokrete i radovala se u sebi. Najdraže bi joj bilo kad bi ponekad začula kako Frane odsutno fućka neku starinsku melodiju, tada bi zamišljala ljetne terase opatijskih hotela i parove koji se polako ljuljaju uz zvuke nezaboravnih šlagera.
Ali petog jutra, Frane nije došao. Čekala ga je u portunu sat vremena. Prošetala Mukija gore – dolje po ulici toliko puta da se jadna zvijer posve predala, legla na leđa i dala do znanja da se dalje može nositi, ali šetati više ne. Onda je postala nervozna, uplašila se za šećer u krvi pa krenula kući. Taman kad se posljednji put okrenula pogledati niz ulicu, vidjela ga je kako dolazi. Ovaj put bilo je drugačije. Nosio je čistu odjeću... možda malo pokrpanu, ali ipak čistu. Hodao je ponosnim, odmjerenim koracima, sredinom ulice. Nije zastajao pored kontejnera, nije čak ni išao prema njima. Noge su ga vodile ravno prema njenom portunu. Srce joj je počelo čudno udarati, ali ruka joj nije trnula i ništa je nije boljelo pa je zaključila da je valjda sve u redu i pustila boćicu s tabletama na miru. U rukama nije nosio vreće s praznim bocama. Nosio je buket cvijeća. Marinela nije imala riječi. “Dobro jutro.” rekao je Frane. Muki je mahnuo repom, a Marinela je promucala nešto kao “jutro”.
“Znate Marinela, imao sam problema s bubrezima, kad je ružno vrijeme bole me zglobovi i slabo čujem na lijevo uho. Ali vidim dobro, k’o da mi je dvadeset.”
“Pa... lijepo...”
“Hoću reći, vidio sam Vas kako se skrivate u tom portunu.”
“Ah... pa... ja...”
“I donio sam Vam cvijeće.” Pružio joj je buket i osmijeh. Ona je konačno posložila smislenu rečenicu i rekla:
“Hvala... jako je lijepo. Hoćete li ući na šalicu čaja?”
“Naravno... bit će mi jako drago.”
Muki je s olakšanjem veselo zalajao.