Jako mi je zanimljivo čitati o ovoj temi na temelju informacija iz prve ruke… Čini mi se da u svemu ovome što si napisala prepoznajem mnoge karakteristike jedne svoje prijateljice. Poznajem ju godinama, nismo jako bliske, ali dovoljno da mi se mnoge stvari kod nje učine „čudnima“. Npr., vječito ju mori dosada, imam nekada upravo osjećaj da ona misli da su ostali ljudi stvoreni kako bi nju zabavljali i ispunjavali njene potrebe. Sebe pritom uopće nije sposobna sagledati (stalne kritike drugih, svi su glupi, dosadni, ružni, natmureno lice, ne pretjerano simpatična, itd.). Stalno ističe kako je zgodna, a meni uopće nije zgodna, dapače, smatram da izgledam puno bolje od nje, ali mi ne pada na pamet da joj uopće išta komentiram na tu temu, jer mi je smiješno da se tridesetogodišnjakinja ponosi nečim što je dobila rođenjem. Jebiga, netko je lijep, netko nije, ali to nije po zasluzi (uživaj u tome u tišini
). Njoj je upravo životno važno da ju muškarci gledaju, to ju toliko ispunjava… meni je to jako naporno i dosadno jer ona zavodi bez kriterija, što po meni i nije neki uspjeh
Ima stalnu potrebu za kretanjem, htjela bi da joj se u životu stalno nešto dešava, a ona sama malo toga aktivno kreira u smislu da se potrudi nešto sama napraviti kako bi došla do cilja. Više se stvari svode na cviljenje i dolaženje do toga na tuđoj grbači.
No, što sam te htjela pitati:
1. Što ti je najgore što si možeš zamisliti da ti se u životu desi? Bi li to bilo npr. da ostaneš bez svoje „publike“?
2. Da li bi mogla izdržati 30 dana negdje na osami, npr. u prirodi bez ikoga, dakle da imaš zadovoljene sve uvjete potrebne za život, no nemaš mogućnost susretanja s ljudima niti komunikacije preko telefona.
3. Kako zavodiš te muškarce koji su ti interesantni? Je li ti visok postotak uspješnih zavođenja?