Quote:
ZubaTruba kaže:
je baš ovih dana o ovome razmišljam potaknuta izjavom jednog dragog kolege, divnog čovjeka iz sarajeva. živio je u zagrebu nekih godinu dana, radi posla, nakon toga je (jer mu nije odobren premještaj u sarajevo) dao otkaz i vratio se u sarajevo. razlog je bio taj "što ga napetost, ljutnja, nervoza i depresija na licima kolega, zagrepčana, ljudi koji ga okružuju, ubijaju i ne može to više izdržati". nije nikakva uvreda zagrepčanima, ali zaista, kad razmislim, to je stvarno stanje ne samo u zagrebu, nego i u drugim gradovima u hrvatskoj. mislim da smo generalno užasno nezadovoljni i to se odražava na našim licima, i na našem ponašanju prema svima, a najviše prema onima koji su nam najbliži - naša djeca, roditelji, supružnici. zašto? nemamo novaca - u sarajevu ih imaju još manje, ali oni zrače pozitivom, pod stresom smo - francuzi (npr.) su isto, ali i oni su jako pozitivni i ljubazni jedni prema drugima... ne znam, ne razumijem, a i sama sam dio te tmurne mase.
slažem se sa summer, i meni je jednako loš nezainteresiran i hladan ton razgovora s djecom, kao i sama uvreda.
|
ma sve ovo stoji, pogotovo boldano. i činjenica je da su ljudi u manjim sredinama zadovoljniji. zašto? kako? ne znam..
ali ja sama sebe pitam kako da ja budem zadovoljna? s čim? ok, imam obitelj, dijete i muža, svi smo manje više zdravi. i to je velika stvar. ali zapravo nisam imala kad uživati u svojoj obitelji. radila sam do prije 3 mjeseca nekad i po 9 -10 sati na dan. nekad davno me to ispunjavalo i nije mi smetalo jer nisam imala dijete, ali danas to nije za mene. zato sam dala otkaz na poslu iz snova i radim pola radnog vremena, često od doma. samo kako bih bila što više s djetetom i uživala u prvim najvažnijim godinama njegovog života. nemojte me krivo shvatiti, obožavam ulogu majke i sina volim više od svega na svijetu, ali da me u potpunosti ispunjava uloga majke i domaćice onda bih do sad imala četvero djece, a prvo ne bih rodila mjesec dana prije 30. rođendana. ali ja osobno ne mogu sve hendlati i na kraju dana s osmjehom leći u krevet. negdje mora postojati kompromis. ja sam svoj napravila. ne mogu se nositi s onim što poslodavci od nas u današnje vrijeme očekuju i kvalitetno odgajati dijete. jednostavno ne mogu. jednog dana kad malac poraste opet ću se vratiti i u poslovnom smislu, ali ja to danas ne mogu hendlati uspješno. netko moju odluku neće nikad razumijeti, netko drugi hoće... ali kako mi novac nije na prvom mjestu jer imam od čega živjeti bez obzira radila ja ili ne donijela sam ovu odluku gdje sam svoju profesionalnu stranu ostavila za neka druga vremena, vremena kad me moje dijete neće toliko trebati... netko će sad pitati gdje je tata u svemu tome? tu je i aktivno sudjeluje u odgoju, ali se ipak malo više brine o financijskom situaciji u obitelji pa ne može sudjelovati baš u svemu, ali pomaže maksimalno koliko može. i da, nemam kome ostaviti dijete jer moji roditelji rade, a muževi su jako jako daleko...