Pogledaj jedan post
Old 24.07.2012., 07:59   #8
...jer samo jedno mjesto na svijetu se zove dom...

Pokušat ću bez emocija, iako me uvijek žulja ovaj datum. Osobno, što znam pouzdano i čemu sam svjedočila. Banja Luku sam napustila 23. srpnja 1993., nakon pokušaja ubojstva i stalnih prijetnji, iz straha.

Psihoza rata u Banjoj Luci počela je rano. U lipnju 1991. masovna je mobilizacija, sve uredno, po ps, JNA; nikakvih četničkih obilježja još nije bilo. Moja su oba brata dignuta, dva mjeseca sjedenja po vojarnama (Banja Luka je imala sedam vojarni), pušteni krajem kolovoza. Nije bila neka stega, jedan je redovito hvatao krivinu i bio doma skoro svaki dan. Među vojskom, nije bilo velikog četnikovanja, klelo se u Jugoslaviju i ako je pola govorilo: Šta hoće te ustaše? pola je zazivalo Tita i „Nek' svima jebe mater!“

Od rujna do prosinca 1991. listom nestaju mladi Hrvati, svi gledaju nekud uteći. Nije da se nije moglo, moglo se, grad još nije bio blokiran, komunikacija je tekla najnormalnije za Sarajevo, Tuzlu ili Mostar. Onaj tko je ostao i ratovao na okučanskom, novljanskom ili nekom drugom ratištu, laže da nije mogao. U rujnu '91. oba su mi brata doslovce „utekla“, skoro da su puštali.

Mlađega su zvali telefonom „Neka dođe ujutro! Ide se na Okučane!“ to svakom pametnom znači: Ako ideš s nama naš si, ako ne ideš, izgubi se! Nisu nešto ni tražili, vojna policija nije inzistirala kud su to odjednom nestali toliki vojni obveznici.
Bilo je dobrovoljaca po srpskim selima, naročito po Potkozarju i Manjači, oružja k'o pljeve. Odaziv masovan, sve se diglo samo od sebe u rat, na Hrvatsku.
Jesen-zima 1991. i početak '92. grad je bio pun para. Tog se odlično sjećam, ne znam zašto kao da je odnekud procurilo pa svi imaju.

Za pravoslavni Božić 1992. se toliko pucalo da to nije moguće nekomu danas opisati. Hvale su išle do toga da je ispucano sedam tisuća sanduka streljiva, ali to prenosim lovačke priče. U nekim dijelovima grada si morao ležati na podu u kući ili stanu koliko se pucalo.

Otkrilo se i višegodišnja tajna vojnih objekata u šumi (jedan prema Manjači a drugi prema Slatini) od kud su neskriveno i svakodnevno, počelo je s tim još u ljeto 1991. izlazile kolone kamiona, onih duplih sa streljivom. Kilometarske kolone, prestali ste brojati kad biste se pogubili ono, pedeset ili šezdeset. Nikad nitko nije smio prići tim objektima, znalo se kako ih čuva tzv. mrtva straža koja puca bez pitanja, i da objekti nisu baš vidljivi, nego ukopani, no toliko streljiva, ni sada ne mogu vjerovati da je bilo „spremljeno“.

Govorilo se, za jedno od tih mjesta da je bilo stratište '45. Ne znam pouzdano.
Kad probaš nekog Srbima pitati kud će to, kažu: Ništa je to za Jasenovac!

Mlađi su bježali no stariji nisu mogli. Prava masovna mobilizacija je počela u proljeće 1992. Tad se sve kupilo, redom. Tad su Hrvati počeli dobivati masovne otkaze, ja ih znam svega nekoliko koji nisu, a radi se o stotinama ljudi. Sve drugo, otkaz. Među Srbima, slavilo se. Pjevalo se svaki dan, kao da je svaka srpska kuća nešto slavila.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački

Zadnje uređivanje Ostoja Grubica : 24.07.2012. at 08:07.
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom