Vjetar što je odgurao nebo
Ja se sjećam...
Sa njegovim korakom stigla i večer.
Nosio cipele što bijahu mu teške.
Svoju je misao morao da izreče
i odriješi sebe od pokoje greške.
Pa mi kaže...
Pogledaj, dok mladost još teče,
nebo pod kojim sve ovo pleše.
U tim su bojama tragovi sreće
ljudi što sada samo se tješe.
Oni traže...
Odbjegle stvari sa praznoga dlana.
U samoći već jako dugo pate.
To tuguje nježna ljudska strana.
Dodiri znani neće da se vrate.
Dobro se sjećam...
Radost i tugu ove riječi spoje,
o dječaku što gleda i čezne
za balonom crvene boje
što iznad oblaka bijelih iščezne.
Stranac moj dahne...
On poznaje krivca za ovo sve,
protuhu koja se nikada ne kaje.
Vjetar rastjeruje oblake i sne,
pa i balon za kojim dječak tuguje.
Pođe, pa ipak stane...
Ruka mu drži napeti šešir,
a suze mu suhe na ranjivu licu.
Reče mi što mu donosi sav nemir...
Taj vjetar što ostavlja praznu ulicu.