[zebu]

apsolutno istina...

Svijet saucesnik u vandalizmu i barbarstvu


Toliko nasilnistva i toliko zlocina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su pocinili velikosrpski sovinisti i na podrucju sjeverozapadne Bosne, malo tko je ocekivao. Na nesrecu, ipak, se dogodilo. Zna se i zasto. Jer, velikosrpski ekspanzionisticki plan ne dopusta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Boze, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom hrvatskom i bosanskom prostoru zivio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, buduci oni napokon zele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog podrucja.

Taj rasisticki program, zacudo, prihvatili su u banjaluckom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni rijecju ustali protiv holokausta i unistavanja cak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom podrucju. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u medjuvremenu, promijenile u naslovu podrucje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslusno izvrsile zelju nalogodavaca - znaci zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - srediste Vrbaske banovine 1929.-1941.”, priredjenoj pocetkom 1994. godine, u mnostvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak dzamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zlocinackih planova?

Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih mocnika, i njihova dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na podrucju sjevarozapadne Bosne se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zlocin samo stoga sto gradjani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski bataljun, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od proljeca 1992. godine, dosao i ostao u gradu na Vrbasu, zacijelo bi svojom nazocnoscu barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na zalost, odlucnosti UN-a i mocnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo medjunarodnih snaga u banjaluckom kraju, sto je bilo zeleno svjetlo za provodjenje velikosrpskih, krajnje sovinistickih planova u zivot. Zbog toga je i svijet suucesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom podrucju koje nije bilo u zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Uistinu je sramotno da je glas prosvjeda jedino, i to neprekidno, podizala Katolicka crkva u Bosni i Hercegovini, odnosno Sveta Stolica i Sveti otac Papa Ivan Pavao II., i to u svakoj prilici, kao sto su bosanski franjevci od pocetka podastirali, jasno uz pomoc dvojice hrvatskih kardinala - Kuharica i Puljica, zelje i potrebu za mirom i suzivotom u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.