Pogledaj jedan post
Old 03.03.2012., 00:25   #486
Limbo u limbu forumaša. Negdje, u zemlji smiješnih ljudi i crvenih autobusa limb je ekstremitet. Moja učiteljica vjeronauka, sestra Lucija, kojoj su razredni delikventi jednom prilikom dosjetljivo prišili prefiks „po“, imala je običaj govoriti da ljubimo bližnjega, ali ipak ne idemo u ekstreme. Dvije klupe ispred sjedila je djevojčica tamnosmeđe kose zapetljane u ogromnu pletenicu. Bilo je to najljepše stvorenje koje sam u dotadašnjem životu vidio. U svojem fondu odjevnih predmeta imala je haljinu sa ogromnom crvenom mašnom u kojoj sam ju obožavao vidjeti.

Nekoliko godina kasnije imala je glupog dečka koji je tada bio strašna faca jer je završni razred srednje škole drage nam zabiti. Nikada nisam bio pretjerano šutljiv mladić, ali u njenom društvu bih crvenio kao semafor. Jednom sam došao u priliku razgovarati sa njom na jednoj čajanki. Prišla je i pozdravila, a ja sam joj poklonio pijani smiješak. Nekako smo završili iza školske zgrade, držala me za limb, a ja sam grizao njen vrat. Budući da se u malim mjestima vijesti brzo šire, njen orangutan priuštio mi je nekoliko simpatičnih podlijeva krvi i napuknuće jednog rebra. Ko mu jebe mater, imam ih dvanaest. Totalno se isplatilo.

Tjedan dana poslije, majka mi upada u sobu govoreći da u boravku imam gosta. Bila je to ona. Sa ulaznicom na tribute Azri i kompaktnim diskom koji je sadržavao kompilaciju pjesama mojeg omiljenog benda. Doista nije bilo teško pogoditi kojega, budući da mi je majica od nošenja skoro srasla sa kožom. Otišli smo u moju sobu i satima ležali na krevetu kreveljeći se i slušajući glazbu. Budući da nisam imao gips, morali smo improvizirati pa mi se potpisala na zavoj. Bile su to najljepše batine koje sam u životu dobio.

Sjećam se jedne večeri kada sam pola sata svirao gitaru pod prozorom njenih roditelja, pijan misleći da sam sa druge strane kuće. Nije to niti bila neka svirka. Tupo nabadanje akorda, iako je u mojoj glavi bilo savršeno smisleno i melodično. Njezin stari čovjek je gustih gargamelskih obrva i pogleda serijskog ubojice. Još uvijek protrnem kad se sjetim krvoločnog dlakavog pitbula u boksericama kako švarcenegerovski izlazi kroz vrata. Bacio sam gitaru i trčao kao nikad do tada. Nisam se zaustavljao dobrih deset minuta. Dan poslije isfurala mi je gitaru i sa smiješkom rekla da je moglo i gore. Barem nisam promašio kuću. Njezin stari, još uvijek me u maniri velikog komedijaša i zafrkanta pozdravlja sa: „gdje si svirac?“.

Jednoga dana došla je do mene ljepša nego ikad prije. Moramo razgovarati. Odlazi u Berlin na muzičku akademiju, ali dolaziti će praznicima i ljeti. Imamo internet, pisati ćemo jedno drugome svaki dan. Mnogo me voli. Tu večer grizli smo jedno drugo kao nikad do sada. Čvrsto me pritiskala uz sebe kao da me pokušava cijelog nagurati u limb tako da putujem sa njom. Trebali smo se vidjeti na kolodvoru noć prije njenog odlaska, ali nije se pojavila. Nismo se čuli idućih šest godina.

Danas je zaručena za nekog bogatog Finca. Vjenčanje je u sedmom mjesecu, a ja još uvijek okrećem pozivnicu razmišljajući koliko moraš biti sjeban da napraviš tako nešto? Ljudska bezobzirnost je fantastična. Mogla mi je slobodno ubiti psa, skuhati ga i pozvati me na večeru uz svijeće. Što se tiče limba, nije vrijedan toliko pažnje.
lycantrophy is offline