[otkaz]

Visine me vuku, moje ime žubore,
Njima putujem, ka njima težim.
Za neku važnost, sve stanice se bore.
Običnosti se bojim, od nje hitro bježim.

Biti ću netko, postići više od sebe,
Jer mogu, jer moram, jer tako bude!
No tren me odvuče, za pozornost grebe,
Pažnju mi usmjerava na prisutne ljude…

Otužno djeluju, pogleda pokorena,
Zar su odustali od mladenačkih snova?
Možda im priča više nije otvorena,
Možda su samo umorni od lova.
Možda im je život želju ugasio,
Možda su ih ljudi spustili s visina,
Možda se ni jedan više nije spasio.
A možda im se svidjela konačna sudbina.

Možda…

Jedan momak pogled mi uzvraća iz sjene,
Mlad kao i ja, još mu je stalo do svega.
Svejedno, ostaje samo prolaznik za mene,
A ja... samo običan neznanac za njega…