Quote:
The_Equilibrist kaže:
Ma koje su to fore? Mislim, zar nam stvarno toliko smeta to dž? Mislim da nikad ne bih mogao promijeniti kako govorim. Reći đep ili učbenik... Pa to je mrcvarenje jezika. No meni bode oči i gadno mi smeta i ono "ne će" umjesto "neće" koje je sad eto ispravno. Pa tko zna što još možemo očekivati.
Samo, što se tiče razlikovanja č i ć; koliko god mnogi imali problema kad pokušavaju nešto napisati, mislim da velika većina bez problema u razgovoru upotrebljava pravilne kvačice.
Btw, evo lagano istraživanje. Uzeo sam tekst s današnjeg monitora, radi se o 36469 znakova (bez razmaka) i od ovih naših slova je stanje ovako nešto:
č 354
ć 245
dž 5
đ 75
lj 152
nj 264
š 282
ž 244
Usput, u talijanskom jeziku nema slova "j", eto, za raspravu, eventualno...
|
Pa eto i tvoje malo istraživanje pokazuje koliko je mala učestalost tog slova. đ i dž zajedno da promila. A dž puno manje od jednog promila. I sad imamo dva slična slova koja su toliko rijetka. A od tih dva koji su toliko rijetki jedno je petnaest puta češće.
A na učbenik bi se brzo privikao. Evo sjećam se kad se devedesete proširila upotreba riječi promidžba da se često pisalo i promičba. Jezični osjećaj je tu pokazivao da je moguće i jedno i drugo. Onda je po pravilu otpala promičba. Ali ona je jasnija, pokazuje o čemu se radi, o tome da netko nešto promiče.
Ili urudžbeni broj. Da je uručbeni bilo bi jasnije - nešto se uručuje.
Dakle nije mrcvarenje. Nije ništa umjetno. Nego je uvažavanje toga da je jezik živ, i da u njemu - kao i u živom organizmu - -ima atavizama. I da se jezična pravila MOGU mijenjati.
I naravno, ne smeta dž. Ali ne služi ničemu.