Kad je sve zavrsilo,razdvojili smo se opet,on je mene pratio na bus,a marko svoju curu (totalno retardirano i ocito..)
ovog puta odlucili smo se propjesacit jedno 2-3 kilometra do busne stanice,jer je dakle taj isti kafic bio lociran malo dalje od centra grada..
jos uvijek se nis nije micalo..
pogledi,sitni dodiri,i jako ,jako,jakoooo puno pricanja........
Shvatila sam da je neizmjerno savrseno bice,svakim svojim milimetrom,potpuno i neshvatljivo neiskvareno sa svojih 28.god.
Pun vjere u ljude,ljubavi i razumijevanja,tako nježan,a s tako prodornim pogledom.
Nadasve inteligentan i načitan.
Ma znate ono,sve sto ste ikad zeljele.........
u jednom trenutku stajem
"sta si stala?sve ok?"
"ma da,umorila sam se,pa da malo predahnem"
"ajde ajde,nis kondicije nemas
" podbada i ostaje ziv.
Trenutak koji je trajao vjecno.
sjedim na zidicu,odmaram.tisina..gleda me,i blizu je,i kaze...:
"ajmo polako
"