Quote:
MissLestrange kaže:
uf, ja sam lijena čitat knjige o odgoju, nekak se vodim instinktom, ali ono što i jesam pročitala neke članke mislim da bih se složila s jesperom juulom.
djeca su ljudi, ne životinje. roditelji su također ljudi, ne neka uzvišena božanstva. na meni je da odgojim neistraumatiziranu kćer koje će me voljeti i poštivati zato jer ja nju volim i poštujem (i ponašam se prema njoj u skladu s tim).
ne udaram pse na cesti, zašto bih svoje dijete?
ne želim odgojiti malu služavku koja će me bespogovorno slušati zato jer je to mama rekla. nisam niti ja uvijek u pravu, želim odgojiti inteligentnu osobu koja će propitkivati moje izjave i postupke i otvoreno mi reći što želi i što joj smeta. a onda ćemo ići na kompromis.
|
ma tebi toliko ni ne trebaju te knjige jer si se, kao što vidim, suočila sa boli koji su ti roditelji uzrokovali i nisi imala problema sa postavljanjem SVOJIH granica. rijetki su takvi, svaka čast. većina je, čak i ako naizgled ima tvoje stavove, zarobljena u mreži svog djetinjstva i borbi za roditeljsku ljubav (odnosno za doživljavanje iste) koju prenosi na druge osobe. ne shvaća da je sukobljavanje sa djecom zapravo sukobljavanje sa sobom - tj sa dijelovima sebe koje smo morali ubiti (zatomiti, potisnuti) da bi surađivali s roditeljima. to je bila strategija preživljavanja, paradoksalno. kasnije, kao odrasli moraju pronaći način da zatome svoje neodobravanje roditeljskih postupaka, pa se ne usuđuju govoriti o njihovim greškama osim na način "napravili su loše to i to, ali
nisu znali bolje...imali su
najbolje namjere".
kao prvo: "ne znati bolje" je RAZLOG. nikako opravdanje.
kao drugo: put u pakao popločen je najboljim namjerama.
"roditeljska namjera nije bitna. bitno je ono što dijete doživljava."
jedna od najbitnijih stvari koje roditelj može učiniti za svoje dijete je da se naljuti na svoje roditelje.
i da, hvala bogu na izjavi:
ne udaram pse na cesti, zašto bih svoje dijete?