Tema stigla ko naručena!
Ovih dana sam razmišljao otvoriti sličnu temu, al reko neću - doći će sama.
Evo baš prošli tjedan (subota) imao sam jedno jako ružno iskustvo.
Kada se toga sjetim još uvijek kipim od ljutnje i gnjeva!
Uglavnom, lik s posla u subotu je malo previše razmišljao i kalkulirao (sasvim nepotrebno, s obzirom koji je dan bio i o čemu se radilo), i od tog silnog pametovanja napravio je pomutnju i zabunu u cijeloj firmi, tj. pomutnju meni i još dvojici kolega.
Ta zabuna i nije neka velika, nitko nije stradao u fizičkom smislu, ali dovoljno je da ti neko poremeti dnevni ritam, onako kako inače funkcioniramo i radimo, u subotu je bilo bespotrebno izmijenjeno na način da se nije znalo tko pije a tko plaća.
E sad, meni to ne bi ništa smetalo da i ja iznenada nisam umiješan u sve to, odnosno sve što se dogodilo glatko je prebacio na mene, ja kriv za sve!
Kao što sam rekao, nije neki big deal, ali zašto da pred drugima ispadam zbog budale još veća budala, zašto da drugi dobiju o meni dojam kao da sam ja taj koji čini zabune i pomutnje, a kad to nije istina, ja uvijek idem na logiku i racionalnost, a ne na brzopletost i glupost.
Ja sam pokušao objasniti što se stvarno dogodilo i da nije zbog mene to nastalo, ali ovaj je bio uporan i uvjerio sve ostale u to, a ja osto ko pizda.
Inače mi verbalni konflikti nisu jača strana, zapravo to mi je slaba točka - i eto ti vraga, zbog gluposti ispo glupan.
Toga dana (i sve ostale do danas, a mislim da će se to nastaviti) sam ljut ko lav, i mislim si kako neko može biti takav gad i drugoga optužiti, a kad dobro i ja i on znamo što je prava istina, gledat me u oči i lagat.
Ne mogu vjerovat da netko može biti tako djetinjast (a nije tako mali, tip je u tridesetima, ima ženu i dijete) i ne imati petlje priznati svoje pogreške.
Ja kada sam kriv u vezi ičega uvijek pošteno priznam svoju krivicu, a kod njega je očito manjak samopouzdanja na djelu, pa si misli "kako bi to izgledalo da ja ispadnem krivac? nema smisla!".
Ja bih mogao ovoj dvojici u mirnoj okolini objasnit pravu istinu, ali jednostavno ne želim ako me oni sami ne pitaju o tome, ne želim da ispadne ko da se pravdam.
A ovom tipu sam htio štošta izgovorit u facu (i ne samo zbog te subote, ljutnja se vuče već 4 god. zbog još mali milijon razloga), ali on se nalazi na poziciji iznad mene i to nije moguće učiniti.
I upravo zbog svega toga sam ljut i frustriran da se ne sjećam kada sam zadnji put bio toliko pun gnjeva i ljutnje.
Ide do te mjere da sam u subotu kad sam došao doma majci čak oprao i suđe
što rijetko kad radim.
Ja shvaćam da je ova tema postavljena zbog puno gorih slučajeva, ali kod mene je ovaj aktualan i svjež i ne mogu opisat kako sam - pogađate što? - LJUT! zbog toga.
I sad bi ja trebao preko toga preći ko da se ništa nije dogodilo, čak i oprostiti.
Ako oprostim tada sam već počeo graditi temelje za novu (krivu) optužbu, ponovit će se opet isto.
Umjesto oprosta treba mu dati do znanja da sam ljut i uvrijeđen i da se ne može tek tako izvući s tim, najmanje od svega je da mi se ispriča, tek nakon isprike mogu razmišljati o oprostu.
Mislim da bi tako i svaki drugi oprost mogao djelovati, ako je isprika prisutna onda nije problem ni oprostiti.
OPROST je jako jako težak bez ISPRIKE.
Svaka čast onima koji uspiju jednostrano oprostiti. (valjda sam se dobro izrazio kod ovog posljednjeg?
)
Pozz svima!