Quote:
hirondelle kaže:
Netko je naprijed lijepo napisao da svaka od te 2 opcije ima pluseve i minuse... Tematika je složena kao i svaka druga - ako upitate svoje dijete bi li ponekad ostalo doma radije nego išlo u školu, odgovor bi sigurno bio potvrdan. I nama odraslima je većinu vremena privlačnija ideja o poslu doma, ali ... nakon duljeg uživanja doma poželimo povratak natrag na radno mjesto gdje su ljudi, društvo, itd. Nakon nekog vremena svega nam je dosta, ponajviše tih ljudi, društva... Da ne duljim, u HR nije zakonski moguće obrazovati dijete doma, tako da nema više dileme... Ali da je moguće, vagala bih, ne bih jednostavno otpisala TU opciju na prvu loptu...
|
lara35 je lijepo napisala svoj primjer kao osobe koja je to morala probati, a ja ću ti napisati kao osoba koja je nekoliko puta poželjela za sebe.
prije škole sam išla u vrtić, ali me nikad nisu puštali ispred zgrade jer smo živjeli u centru, okolo su bili poslovni prostori, robne kuće, ribarnica, a djece nigdje, i više je vrebalo opasnosti nego zabave.
kad sam krenula u prvi osnovne, nikog nisam znala (došli smo u novi kvart). nisam se ni znala družiti, lastik [gumi-gumi] me nije zanimao, barbice me nikad nisu zanimale, nikad prije nisam igrala ni kukala ni vatala. onda smo se opet preselili, novi grad. drukčiji naglasak, naočale, bolje čitam i računam od svih, nemam modernu odjeću->sve predispozicije za
ne postati popularan.
nalazim par prijateljica, u trećem dolazi opet nova učiteljica, koja je meni grozna i odvratna, mrzi moja dodatna pitanja, a ja mrzim nju.
da me netko tada pitao bi li se ostala školovati doma, i da mene uči moj pametni tata koji zna odgovore na sva pitanja i voli kopati po enciklopedijama, ostala bih iste sekunde. ne moraš se svađati s glupom učiteljicom, nitko ti se neće rugati zbog cvika i naglaska, ne moraš razmišljati tko će ti što reći i dobaciti, ne moraš izmišljati gdje si kupio torbu ili novu majicu (zamislite tada užasa priznati da je s tržnice
)
bojala sam se nazvati nekog iz razreda na telefon kad me ne bi bilo u školi da ih pitam što su radili, najradije bih da mi mama to obavi, kme, kme... i hvala bogu da su me moji tjerali da izlazim u park, da ipak nazovem nekog, da se družim... jer sad stvarno mogu reći da odavna nemam problema sa socijalizacijom (u srednjoj, a pogotovo na fakultetu si okružen ipak ljudima sličnijim sebi), zapravo društveni život mi je pretrpan
a što bi bilo da sam ostala doma? ostala bih isti poluautist, u slobodno vrijeme čitala enciklopedije i nakon škole išla ravno doma. da, možda to nekom nije loše, ali ne možemo se čitav život družiti s roditeljima nit nas oni uvijek mogu vući za sobom. čovjek je društveno biće. ti kažeš da tvoje dijete nije društveno, to, osim ako ima aspergerov sindrom ili autizam, ne može biti točno. vjerojatno ga jednostavno zanimaju druge stvari nego drugu djecu, ili je prenapredan za svoje vršnjake.
sa mnom je u razred išao jedan dječak koji je bio boležljiv, jedinac, roditelji ga kasno dobili... svaki odmor mu je dolazila mama i baka dati mu jesti (do kraja osnovne), svaki odmor bi proveo s njima (njegova mama se isto bojala da ne postane meta bullyja)... da, nitko ga nikad nije istukao, ni gnjavio... ali on sada nema ni jednog jedinog prijatelja, ne zna jaje skuhati sam, i ostao je čuđenje u svijetu
i da, kad već navodiš SAD kao primjer, tamo država (ili bar neke savezne države) svakom plaća(ju) 2,5 sata dnevno prekindergarten (to je s 4 godine), čak i djeci nezaposlenih roditelja. što misliš, čemu to služi nego socijalizaciji?
@bubamara: u mojoj osnovnoj je bila djevojčica koja je bila, mislim, paraplegičarka, i normalno je pohađala nastavu, čak je imala i prilagođeni tjelesni
@rita: za djecu pomoraca, vojnika, filmskih zvijezda - u redu. ali inače - bespotrebna žrtva i kompliciranje. međutim, za "nedruštveno" dijete je najgore što možeš učiniti - školovati ga doma. ako se dijete navikne da su nastavnici kreteni i da ekipa iz razreda nije savršena, manje će mu biti iznenađenje sa šefovima i kolegama