Quote:
Bagi9 kaže:
Osobnost nije iluzija, niti temelj iluzije.
Temelj iluzije je neznanje o našoj istinskoj prirodi koja je transcendentalne naravi.
|
Vjerojatnost za nastanak iluzije je neznanje. Osobnost, i sama iluzorna, je ta koja stvara nove iluzije i vjeruje u njih - očita činjenica. To je kad u neznanju, npr. o transcendentalnom, osoba nastoji stvarati zamisli na osnovi nečega (čega god), u koje potom povjeruje bez prethodnoga iskustva, spoznaje, uvida - ili saznanja ako se radi o nečem drugom.
Da stvar bude jasnija, "narav" transcendentalne svijesti je nepostojanje. Što o tome može znati osobnost bez iskustva te svijesti, koja priželjkuje vječni opstanak u svojim nepresušnim konceptima (iluziji). To se odnosi na sve elemente od kojih je osobnost sačinjena.
Što dakle prije svega imamo na raspolaganju (koju iluziju)?
Naravno, misao o jastvu, o "postojanju" istoga, koje želi i potrebuje... I ako se ta misao o jastvu održava, bilo intuitivno ili svjesno, pa i manje svjesno,
to biće nije prosvijetljeno, ovdje ni tamo negdje kad umre!
Quote:
|
Svako živi biće ima 'tijelo vječnosti' koje je neuništivo i postoji kroz cijelu vječnost.
|
Pitanje je koje pravo značenje ima pojam "cijela vječnost".
Što na okupu drži "tijela vječnosti" da se ne rasplinu...? Čime su uvjetovana?
Quote:
|
Svako živo biće je vječno i prema tome postoji kao osoba.
|
Osobnost ima svoj početak, bome i svoj završetak.
Quote:
Nea-- kaže:
Uostalom, kome mi uopće pišemo... nekoj iluziji?
Zamisli logike sebe nazvati iluzijom s jedne strane a s druge inzistirati da si "otkrio istinu" i da te ona "oslobodila ropstva"
|
Iluzija je oruđe kojim se koristimo na mnogo (svakakvih) načina. Razlika je što je netko shvaća preozbiljno zbog "svojih" uvjerenja i stavova, dok netko uviđa njezinu varljivu narav, ali se ipak služi njezinim datim mogućnostima... (pored ostalog i slova, i riječi, i značenje... je isto tako iluzorno).
Quote:
Ne zna se šta je tu luđe od luđega.... da li to što iluzija predstavlja sebe kao iluziju i hoće da joj vjerujemo, ili to što je iluzija "otkrila istinu" (čudesno postignuće za jednu iluziju  ), ili ideja koju iluzija ima da bi mogla biti "okovana" i da joj za oslobođenje treba "istina" (wtf?!?! ), ili golemo pitanje koje cijeli diskurs ove velike gunđave "iluzije" ostavlja na kraju, a to je:
Ako je čovjek tj njegovo Ja = iluzija, nije li onda i njegova "istina"= iluzija? I konačno, čemu sva ta priča oko iluzije i istine ako postoje samo iluzije, a i da ne postoje kako bi jedna iluzija uopće o tome mogla išta znati ... ?
|
Istina je neovisna od vjerovanja i drugih nebuloza, koja i kakva ona bila. Kriterij neovisnosti... govori sam za sebe. Vjerujem, naime uvjeren sam, da to svakom zdravorazumskom biću može biti razumljivo i prihvatljivo. Kao što vidiš nisam cijepljen od nekih vjerovanja.
Gle, u vanjskom svijetu može se vidjeti bezbroj istina. U unutarnjem svijetu prepunom koncepata gotovo da nema nešto istinitoga u mislima.
Što sve ljudi rade jedni drugima samo zato što vjeruju, misle i uvjereni su u "ispravnost" svojih postupaka (iluziju). Zapetljavaju se u vlastite nebuloze koje nikako ni sami nisu u stanju razumjeti, stoga ni razmrsiti. Što dalje, taj iluzorni košmar sve više i više sliči na noćnu moru u svakom pogledu.
Evo zašto izražavam gađenje prema tim gluparijama.