[Death-of-Art]

jedna je stvar ostaviti dijete na čuvanje nekome.

druga je stvar kad ti se netko kompletno upliće u odgoj i čitavu koncepciju tvog obiteljskog života.

meni jednostavno nije prirodno da djeca kad se vjenčaju žive sa svojim roditeljima.
to mi se jednostavno krši sa svakom smislenošću.

čovjek se oženi, žena se uda... i gotovo je.
ima svoju novu obitelj koju stvara i napokon preuzima ulogu onoga koji je glavni skrbnik i odgovoran za sve skupa sa svojim supružnikom.
što ćemo moj muž i ja i kako...naša je stvar.
hoćemo li vikendom gledati televiziju ili ići u maksimir, samo mi odlučujemo.
a ne bake i djedovi koji bi radije imali obiteljski ručak i posjećivali neke rođake.
isto tako..hoću li ja svojoj curici staviti mašnicu na glavu ili ne-odlučujem ja. ne moja mama. ne moja svekrva.
hoću li ja svoje dijete kazniti tako da ga pošaljem u kut ili mu zabranim kompjuter-opet ja i otac djeteta odlučujemo. ne moja mama. niti moja svekrva.
i tako bezbroj primjera ima koji ti lagano malo po malo znaju kljucati po glavi... čini se besmislenim ali na kraju proizvedu mnogo frustracija.

priča riješena.

al naravno. tko voli nek izvoli.

bilo je ljudi u gaaaadnim financijskim tegobama, mladi i s djetetom.
svejedno su se borili sami i samostalno ...uz manju pomoć roditelja ali to je više stvar njihove dobre volje, pa šta daš..daš....
ja ću radije izbaciti odlaske na kavu i izlaske vikendom i skupe pudere... nego biti na ičijoj skrbi.
žrtvuješ ono što misliš da ti je manje bitno od onoga u što si uložio žrtvu i tako....

moj stav.