Zasto bi prvi korak bio individualni pristup, jel nekome palo na pamet da bi individualni pristup mogao isto imati posljedice? Moguca su etiketiranja od strane nastavnika i vrsnjaka, sto moze jako utjecati na dijete. Ja se sjecam u osovnoj je par klinaca radilo po individualnom pristupu i svi su vise puta doživjeli izrugivanje i podsmijeh zbog toga. Djetetu bi rad sa roditeljima, psihologom, logopedom, ali i sa samim sobom trebao pomoci da nađe način ucenja koji ce mu najvise odgovarati i s kojim ce postizati najbolje rezultate. Ukoliko i nakon nekog vremena nikako ne ide treba razmotriti individualni pristup, ali to ne bi trebao biti prvi korak u rjesavanju problema.
Meni su disleksija i disgrafija dijagnosticirane u trecem razredu, bilo je tu i suza i jedinica. Kroz osnovnu sam se koncentrirala na par predmeta koji mi trebaju za upis, oni su bili 5, ostalo hmm, nesto losije
upisala sam matematicku gimnaziju, tu je postalo puno teze i ocjene su se spustile, ali znala sam sto zelim i uz puno truda upisala studij strojarstva i ide mi, za sada nemam zaostataka. Samo je bitno naći nacin ucenja koji najvise odgovara. Disleksiji i disgrafiji se moze smanjiti izrazenost, mogu se postici svi ciljevi, samo treba puno truda, rada, volje.