ja sam treca
i ja i muz imamo normalne i prijazne odnose sa bivsim zenama, i dapace prijateljski odnos s mojim bivsim muzem i njegovom zarucnicom. s njima smo bas dobri, druzimo se privatno, idemo van itd.
ponekad je bilo komplicirano uglavnom logisticki (3 djece, prva zena u drugoj drzavi, decki zive s nama, curka 50:50 vremena s nama:mamom) i to je znalo dovesti do tenzija, ali muz je uvijek igrao centralnu ulogu u nalasku rjesenja. naravno da je i mene ukljucivao u sve procese jer se radi o mom zivotu kao i o njegovom, ali mislim d je sve skupa uvijek dobro i prilicno lako funkcioniralo.
klinci su super, stariji sin odrastao i prilicno samostalan u istoj drzavi sad gdje mu je i mama (ne zivi u istom gradu) ali je bolestan (sizofrenija) i to je narusilo odnose sa svim clanovima obitelji nazalost. ali ide koliko dobro vec moze. mladji je super, ima vec 20 godina i studira u trecoj drzavi, cesto dodje u posjetu i mi njemu i on je moja beba. jutros sam ga poslala mami u posjetu pa mi je slao puse iz vlaka
ile moje: najmladjoj je 15 godina i kad je kod nas je super, draga, dobra, vesela, hoce se druzit, prica nam sve zivo. kod mame zeza, svadja se s njom, deru se jedna na drugu... valjda su preslicne ili nesto, obje malo smusene.
nekad mi dodje da kolutam ocima kad me njena vlastita majka tjedan dana prije rodjendana pita da joj javim kaj ona hoce za rodjendan. ja sam zapamtila sve sto mi je rekla, kupila poklone u ime nas i bake (ne moram vise u ime brace, sad su dovoljno sabrani da sami to obave), poslala majci popis svega mjesec dana unaprijed i onda ona izgubi info... argh. ne mislim da cemo ikad biti frendice ali smo prijateljski raspolozene, cestitamo si rodjendane i blagdane, saljemo sitne poklone i iskreno joj zelim sve najbolje jer je ona mama moje vikingice i zelim da imaju dobar odnos medjusobno i sa svima nama.
isto mislim za prvu zenu, ona mi je dalje pa ju rjedje vidim, ali se cujemo mailom ili smsom povremeno, isto si cestitamo itd, i ona mi je nesto slicnija (organiziranija i manje smusena
) tako da mi je s njom lakse kad se nadjemo na obiteljskim okupljanjima, po stilu si bolje pasemo (ona, baka, muz i ja nekako lako kliknemo u konverzaciji pa automastki ispadnemo team). mladji sin je imao fazu kad smo zivjeli u usa da se svadjao s njom (oboje znaju biti teski i tvrdoglavi) i nije joj htio ici u posjetu itd, pa sam uglavnom ja bila diplomatska intervencija (oca su oboje shvacali puno manje ozbiljno nego mene, ne znam zasto). sad su vec par godina u dobrim odnosima i vide se i jako sam sretna zbog toga jer mislim da je to jako vazno za njegov (i njihov) normalan razvoj: da znaju svi troje da su voljeni i pazeni i mazeni, bez obzira tko kada bio u braku s kime.
poanta price: sve je izvedivo (cak i ako zvuci komplicirano kao moja situacija) ako su odrasli ljudi u toj prici razumni i iskreno zele dobrobit djece, a ne inate se i ne guraju svoj ego u prvi plan.