[implosive]

mravac8 kaže:

Naravno da imamo urođene detektore za bol, to su temelji biologije. Kada se opećeš znamo da boli i znamo zašto boli - da bi odmaknuo ruku od onoga što joj nanosi fizičku štetu.

I dok je bol neophoda, zadovoljstvo nije toliko. Recimo ljudi osjećaju zadovoljstvo kod spolnog odnosa, mačka ne, ona osjeća bol. Međutim i zadovoljstvo, naravno, ima biološku podlogu.

I zadovoljstvo je neophodno u istoj mjeri. Jedino što ga nekad propuštamo prepoznati jer ga uspoređujemo sa perceptilnom snagom boli. Zadovoljstvo postoji i u nižim primitivnim formama kao što je hranjenje nakon gladi ili pijenje vode nakon žeđi jer se pri tome biološki uklanjaju problemi koji su postojali za vrijeme gladovanja i žeđi. Dovoljno je i da po velikoj vrućini puhne vjetar pa da takvim osvježenjem osjećamo zadovoljstvo.
Što je stupanj inteligencije veći to su oblici zadovoljstva izraženiji, kreativniji i važniji te predstavljaju bitniji faktor opstanka vrste.
To se najbolje vidi kod toplokrvnih društvenih vrsti. Npr. kod majmuna je zadovoljstvo vrlo bitan faktor povezivanja i suradnje što zauzvrat čini skupine jačima sa većim izgledima za opstanak. Ali to možemo vidjeti i kod Lavova, Slonova, Mačaka, Pasa, Delfina itd.

mravac8 kaže:

Kada je čovjek u pitanju uvijek se gleda put. Rezultat imaš samo u trenutku čovjekove smrti. Konkretan čovjek nastaje proživljavanjem iskustva. Ako osoba doživi nešto i ima iskustvo nečega ona je drugačija od iste te osobe koja, u nekom paralelnom svemiru ne bi doživjela to iskustvo. Kratko i jasno - iskustvo nas promijeni.

Htio sam reći da se putevi do zadovoljstva mogu razlikovati ali je rezultat isti.
U tom smislu nema razlike. Ne mora svatko proći kroz patnje da bi došao do zadovoljstva. Patnja je precijenjena.

mravac8 kaže:

Željela sam reći da osoba kojoj je umrlo dijete ima potpuno drugačiji osjećaj prema uspomenama od osobe kojoj dijete nije umrlo.

Osoba kojoj nije umrlo dijete sjećanja izazivaju radost i, eventualno sjetu jer su ta vremena prošla. Međutim, osobi kojoj je umro dijete sva sjećanja i sve uspomene prožete su tugom. Ne može se sjetiti niti lijepih uspomena koje ima sa svojim djetetom a da one ne izazovu tugu i patnju. Koliko god lijepa i sretna bila.

To je normalno ne znam čemu takva komparacija?
Mada iako mogu suosjećati sa ljudima koji imaju takvu traumu mislim da prepuštanje bespomoćnom očajavanju i obezvređivanju čitavog svog života nije vrijedno štovanja, pogotovo kada su tu involvirani članovi preostale obitelji i bliski prijatelji.