|
Doselili smo se iz podstanarskog stana (jednog od mnogih) 1990 godine u konačno svoju kuću. U naselju je bilo dosta djece i svi smo se međusobno igrali na hrpi smeća u kojoj je bilo hrpa medicinskog otpada (iako mi to tada nismo shvaćali). Nama se to zvalo „brdo“ i bilo nam je baš super igrati se na tom „brdu“. Planinarili smo svakodnevno po brdu i igrali se.
Dvije kuće od mene živio je on. Plavi dečec. Glavni u ekipi. Najglasniji naravno i pun suludo blesavih ideja. Naravno da je moja druga susjeda isto tako bila zaljubljena u njega kao i ja pa smo se nekako uvijek natjecale koja će se više igrati s njim.
Moji roditelji su bili jako dobri sa njegovima pa smo često obitavali kod njih doma gdje smo moj dragi plavi dečec i ja skupa slagali legiće. Tad legiće nije imao svatko, ali on je bio iz jako dobrostojeće obitelji pa je kod njega bilo svega. Kada bih složila bolju kućicu od njega, on bi mi je drugi dan obavezno srušio dok bi njegova nekim čudom ostala čitava i sa novim upgradeima.
Za vrijeme rata svi smo se skrivali u njegovom podrumu. Sjećam se da me to kao dijete tako veselilo. Alarm za uzbunu u dječjoj glavi bio je zvono za sreću i ljubav.
U proljeće bismo nas troje (susjeda, on i ja) svake godine brali šafrane u šumi. Morale su obavezno biti izvađeni sa „lučicama“. Tj sa korijenom (neznam zašto, ali tako je MORALO biti). Nikada neću zaboraviti kada je kopao šarfan iz zemlje, a iskopao žabu. Vriskom nam je poderao uši. Mislile smo da ga je ubola osa.
Od silne ljubavi svakodnevno smo mu „kuhale“ juhice i kolače od blata posipane pijeskom i dekorirane sa kamenčićima.
Prva pusa je pala na susjedinom rođendanu dok smo igrali „okreni bocu“. Susjeda je bila izvan sebe od bijesa jer se boca prema njoj nikako nije htjela okrenuti.
Trajala je ta zaljubljenost godinama, sve dok nisam krenula u peti razred osnovne gdje ti se prošire horizonti, pa ti se svidi njih još bar pet.
Moj slatki susjed / prijatelj je ušao u pubertet i preobrazio se u krkana koji se samo hvalio sa svojim parama, motorom, autom. Druženje s ostalim kvartovskim krkanima dalo je svoj danak. Nakon određenog perioda su se odselili i nisam ga više viđala.
Koliko čujem..i bolje.
|