mislim da se to ne moze staviti doslovno na vagu..
vjerujem da je svaki odnos sa djetetom drugaciji,jer je i dijete drugacije-no sama ljubav je ista..jer sto je zapravo ljubav?prvo treba definirati taj pojma da bi nasli odgovor..a mislilm da je to apstraktivna filozofija u ovom trenutku..
ljubav prema djetet bi bila onaj osjecaj ispunjenosti,njeznosti i strasan osjecaj protekcije i privrzenosti tom malom bicu..da bi dao sve,pa i vlastiti zivot za njega i da ces uciniti sve da ga zastitis,da mu pruzis najbolje i da ga dignes na vlastite nogice..
tako nekako..
i naravno da to zelis svakom svom djetetu..
no svako dijete je drugacije,ima svoj put i tome se treba prolagoditi i usmjeriti ga ukoliko smatras da treba..
evo ja cekam drugu bebicu i sve sto znam je da cu se truditi da oni osjete da su podjednaki,da imaju ista prava i istu paznju..da su mi isti i da sam tu za oboje..
jer to je jako bitno za psihofizicki razvoj djece u obiteljima sa vise djece..
najgore je kada se osjeti da je netko privilegiran ili dobiva vise paznje ili pozornosti roditelja..to nikako nije dobro i necu reci da osusujem takve roditelje,ali svakako ne odobravam..
a naravno da toga ima,jer kako sam navela-djeca su drugacija i imaju drugacije potrebe..no roditelji cesto mozda i nesvjesno favoriziraju ono s kojima im je "lakse" ili ono koje ide po nekom njihovom "zamisljenom" putu dok se drugo pokazuje kao teze ili kao nekakav buntovnik i sl...no tu je samo stvar u krivim postavkama,manjku truda i krivom shvacanju djece..
mislim da to sve skupa nema veze sa "ljubavlju"..
mozda ispadnem skroz nejasna,a mozda me netko i shvati sto sam htjela reci..
no poanta je ista..nije bitno sta mi osjecamo i kako osjecamo,jer sve je to trenutno(u jednom trenu nas moze jedno djete razocarati ili sekirati..u drugom drugo..i to je sasvim normalno i ocekivano i zato ne smijemo i ne trebamo nekog izdvojiti)..nego treba gledati na ono najbitnije-da ta djecica koja su nasa osjete da ih sve volimo jednako i odgajamo jednako..
