Aida, Ljetna pozornica u Opatiji
„Predstave Aide prečesto naginju cirkusu u kojem su dramski sukobi zagušeni masivnim ilustrativnim dekorom i masama nespretnih statista. Verdijevu tragičnu operu o ljubavi i domoljublju koji razdiru proturječne i kompleksne karaktere Aide, Amneris i Radamesa stoga ćemo osloboditi režijskog postupka gomilanja te u fokus postaviti dramatiku odnosa troje glavnih dramskih likova, ali tako da ovoj operi svih opera ipak ne oduzmemo monumentalnost.“ rekao je Blažević neki dan.
Rekao je i ambiciozno „U ovoj Aidi nema ni slonova ni konja ni sfingi ni kolosa ni piramida kojima drugi pokušavaju ispuniti prazninu ideja i premostiti plitkost uvida u dramaturgiju Aide, opere o krahu individue pod pritiskom volje i interesa naroda, domovine, države i njihovih vođa.“
Ne znam kako je bilo ostalima u Opatiji jer sam otišla prije kraja pljeska obzirom da sam si u nekoliko navrata željela pucati među oči, a kada je počela kičasta manifestacija svijetla i buke koju ljudi zovu vatrometom i kojom mora biti ukrašena svaka pučka veselica i svaka bolja seoska svadba, jednostavno mi je ponestalo mehanizama kojima bi mogla hendlati all that trash.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv koncepta ogoljavanja opernih djela sve do njihove dramske suštine. Carmen mi je recimo bila divna. Toliko divna da sam jedno vrijeme intenzivno tlačila svaku osobu koja me ništa ne sluteći small talkasto pitala šta ima novog kod mene s tim da sam bila gledat Carmen i da je predivna, odi i ti gledat isto, obavezno, moraš, stvarno, vjeruj mi. Iako još uvijek kad netko kaže „opera“ ja zamislim raskošne kostime, raskošnu scenografiju, raskošan broj statista na sceni, raskoš, raskoš, raskoš...sasvim mi je ok da pojedini autori žele preispitati taj koncept. Na koncu, mislim da je pitanje što ostaje od opere u dramskom i glazbenom smislu jednom kad maknemo odvraćujuće faktore vezane uz scenu prilično zanimljivo pitanje, pogotovo kad se postavlja u nesporno velikim, priznatim djelima koja se tradicionalno izvode poput Aide i Carmen.
Mislim doduše da Blaževićev pretenciozni stav da slonovima i konjima i sfingama i kolosima drugi pokušavaju premostiti prazninu ideja i plitkost uvida u dramaturgiju Aide uopće ne stoji jer režije koje scenografski slijede Aidinu tradicionalnu monumentalnost ne moraju nužno gušiti njenu dramaturgiju, kao što ni režije koje Aidu lišavaju gotovo svake scenografije ne moraju nužno naglašavati istu.
I upravo se ovo potonje ovdje dogodilo jer ono što je Blažević ambiciozno naumio i pretenciozno najavio uopće ne funkcionira kako bi trebalo. Zapravo, iz predstave je očito da je Blažević uvjeren da je strašno poseban. Znate ono kad vam mame kažu da ste posebna mala pahuljica i da ste najbolji na svijetu i da je svaka vaša ideja vrh ideja? I onda napunite deset godina. I skužite da nisu svi ljudi na svijetu vaša mama, da je vaša mama dosta subjektivna uslijed hormonalne i evolucijske povezanosti s vama i da iako ste super osoba niste savršeni ni savršeno posebni i da bi ideje koje vam dolaze na pamet često trebalo preispitivati kako kroz samokritiku tako i kroz kritiku drugih ljudi. E, pa meni se čini da Blažević tu fazu nije prošao kako treba.
Naime, Blažević je došao na super ideju preispitivanja različitih kazališnih koncepata. Okej, nije da je ideja baš njegova – njegova i da je u tome bio baš prvi - prvi, ali recimo da je kul što nam je na čelu kazališta osoba koja prati moderne trendove u kazališnoj umjetnosti. Problem je u tome što je u kontekstu Aide za to zapeo posve neselektivno, ne poštujući nimalo činjenicu da više pretpostavki mora biti ispunjeno da bi takva ideja funkcionirala.
Kao prvo, Carmen je bila super kad je igrala u HKD-u na maloj pozornici na kojoj se istovremeno s glumcima nalazila i publika. Glumci lišeni raskošnih kostima, raskošne scenografije i raskošnog orkestra, dakle potpuno „goli“ u smislu klasične opere bili su još dodatno ogoljeni i ranjivi zbog činjenice da im je publika toliko blizu, da može vidjeti svaku emociju, svaki trzaj mišića na njihovom licu. S druge strane i publika je postavljanjem gledališta na pozornici u neposrednoj blizini glumaca na neki način ogoljena, osim što je ima kvantitativno malo pa je atmosfera intimnija, ona se nalazi na pozornici, ne na nekom tamo mračnom udaljenom mjestu u gledalištu, već pod istim reflektorima koji osvjetljavaju glumce. Ogoljeni glumci u ogoljenoj Carmen koja se igra u ogoljenom kazalištu koje to i nije u punom smislu riječi s ogoljenom publikom koja je dio predstave na način na koji to inače nije navikla biti predstavlja nekakav dramaturški logičan niz koji se smisleno nadopunjuje pa je rezultat zaista impresivan. Da se ista igrala pred 1700 ljudi na ogromnoj pozornici sumnjam da bi bila jednako zanimljiva.
I to je ono što ne funkcionira u Aidi. Imaš monumentalnu operu na monumentalnoj pozornici s monumentalnim brojem osoba u publici i onda se na takvom mjestu igraš minimalista. Ono, ajmo preuredit Versaj namještajem iz Ikee. Ili ok, nemojmo namještajem iz Ikee, uzmimo Numen namještaj pa nek i bude posebno i kul, a ne generički, ali je opet neodgovarajuće i nekonzistentno.
Ali dobro, ajmo reć da je i takav izbor dio umjetničke slobode redatelja. Odlučiti se lišiti operu bilo kakve značajne scenografije vrlo je rizično jer nemaš čime kamuflirati pogreške, odnosno ono preostalo mora biti savršeno. I tu je sve super s aspekta postave. Kristina Kolar recimo mi je prekrasna, snažna i karizmatična, baš ju je lijepo gledati. Svaka pohvala ekipi u tom pogledu, kao i kostimima koji su stvarno fantastični.
Sve ostalo je razlog za ono pucanje među oči koje sam spomenula u početku. Prije svega, ako želiš isfurat đir monumentalnog minimalizma u kojem je u prvom planu drama, glazba i glas onda bi trebao biti na mjestu s jebenom akustikom. E pa, akustika nije bila jebena. Ni nama u osmom redu, ni ženskicama u devetom redu koje su (opravdano) gunđale na akustiku i na pauzi se pokupile, a mogu misliti kako je bilo ekipi skroz iza. Onda je u jednom trenutku pjevače uspjela nadglasati muzika iz obližnjeg kafića i to baš u trenucima kada je Aida kontemplirala nad svojom sudbinom. Trajalo je to neko vrijeme, a zbilja se teško poistovjetiti s dramom glavne junakinje dok ti u pozadini svira veseli rokić. Ok, pretpostavljam da je netko iz kazališne ekipe poduzeo nešto u vezi toga jer je nakon dve tri pjesme prestalo, ali to je nešto što se poduzima prije početka predstave, a ne poslije.
I na kraju, ono što je preostalo od scenografije je bio teški užas. Od onih par intervencija u bijelo platno ni jedna nije prošla kako treba. Ne kužim kako je moguće da si scenografiju sveo na reliquiae reliquiarum i onda ti ostaci uspiju baš svaki put krenut krivo ili biti totalno debilni. Kod podizanja zastora/zastava jedna je zapela za drugu i tako blesavo stajala neko vrijeme dok ju netko nije odozdola snažnim i živčanjikavim pokretom mrdnuo. Bilo je smiješno, a čovjek se u pravilu ne želi smijati na Aidi. Kod spuštanja istih, jedna se nije dala i onda je tužnjikavo visila par sekundi predugo. U uobičajenoj opernoj scenografiji takve stvari vjerojatno ne bi ni primijetio, no onda kada uobičajene scenografije nema ovakve sitnice dolaze do izražaja i daju skroz neki provincijski dojam, oduzimajući ostatku predstave monumentalnost koju je Blažević obećao.
Osim toga, moment u kojem sam se doslovno fejspalmnula je bio onaj u kojem su u pozadini krenuli vatrobacači. Okej, možda drugi neće dijelit moju percepciju toga kao trasha at its finest, ali ono jebemu sve, odlučiš se za minimalističku scenografiju i onda kao jedno od minimalnih scenografskih rješenja odabereš vatrene baklje u pozadini. Stvarno? Još od Ruslane na svakom Eurosongu barem jedan izvođač odluči podizati atmosferu tako da si u pozadinu ubaci neku ispaljujuću vatricu, šta stvarno nije moglo ništa bolje, originalnije i zanimljivije od eurosongskog rješenja?
Da ne govorim o tome da u dijelu predstave u kojem baletani nisu bili na pozornici već ispred nje valjda otprilike 90 posto publike nije uopće moglo vidjet kako plešu. Ja sam recimo u osmom redu vidjela stopala balerina i skalpove viših baletana. Nezaboravno iskustvo. Osim toga, prijevodi su imali više od jedne pravopisne pogreške, kako na hrvatskom tako i na engleskom jeziku. I završni video mi je bio neshvatljiv i nepotreban, iako eto, tu nevoljko dopuštam mogućnost da sam ja glupava i ne kužim umjetnost.
Sve u svemu, na kraju imam osjećaj da sam dala 140 kuna da bi Blažević u 1 ujutro kad dođe doma mogao masturbirati na svoju posebnost i iskričavost zahvaljujući kojoj je on eto nama ogolio Aidu. Ako vi ne želite biti dio Blaževićeve erotske fantazije preporučam da si za 140 kuna kupite bocu vina i nađete neku dobru verziju Aide negdje na bespućima Youtubea. Ako imate solidne zvučnike sigurno ćete čuti više i bolje nego mi iz osmog reda Ljetne pozornice u Opatiji.
Edit: uf, izgleda da sam se baš nabrijala, sorkač na (pre)dugačkom tekstu