Eto, možda netko želi podijeliti koju misao samnom. Nedavno sam nabavio
"Orphans" Toma Waitsa (.mp3 naravno, jer su mi dvije režije u kući 350 kn).
Osobno materijal mi je odličan, jer donosi onu "drugu stranu" umjetinika, kao da nabaviš reprodukcije skica i crteža nekog slikara - nije toliko poznato, ali je jednako važno. Nakon što sam ga preslušao, izašle i prve kritike u hrvatskom tisku.
I tako Hrvoje Horvat, Denis Leskovar, Aleksandar Dragaš u 150 riječi opišu neki album. I to baš tako, opišu. Osobno mislim da su originalni CD držali u ruci i pisali bez da ga puste i preslušaju. Jer njihove kritike se svode u prvom dijelu na opis dosadašnje karijere glazbenika, zatim u drugom dijelu neki svoj osobni iskompleksirani sud (što znači: ako im se netko sviđa, onda ga dižu u nebesa i svršavaju u Microsoft Wordu, a ako im se ne sviđa, totalno ga minoriziraju). I na kraju ostane koji redak za neku "kritiku" albuma i par zvjezdica.
Osobno, to mi je prestrašno. Ti se ljudi na svojim položajima glazbenih urednika u nekim dobrim novinama (Nino Pavić sigurno daje dobre honorare) osjećaju kao bogovi i kao takvi misle da mogu napisati štogod hoće i na taj način potcjenju samog glazbenog umjetnika, zatim samog slušatelja, potencijalnog slušatelja i na kraju čitatelja.
1. Sumirati nečiju dugogodišnju karijeru u par redaka, ma koliko loš i nezanimljiv bio jednostavno nije u redu.
2. Ljudi koji će možda čitati te priloge u novinama sigurno imaju količinu predznanja da im ono pod točkom 1. ne treba.
3. Njihovi subjektivni sudovi, stvarno mogu nekog uplašiti da ni ne poželi poslušati neki materijal.
4. Kad se sve zbroji, ta njihova "kritika" koja se svodi na par redaka pri kraju članka jednostavno ne znači ništa, i osjećaš se prilično glupo što si uopće proveo tih nekoliko minuta uz novine, a o dotičnom nosaču zvuka nisi saznao baš ništa.
Zaboga, glazba spada u emocionalni dio života, nitko od njih ne piše o osjećaju i s osjećajem, kao da čitam sažetak zapisnika sjednice lokalnog ogranka neke stranke.
I na kraju Denis Leskovar je toliko bahat pa kaže kako se Waitsovi fanovi samo prave da razumiju njegovu glazbu. Ta rečenica zaslužuje ispriku, ali i promišljanje o vlastitom pozivu.
pa ko te tjera da čitaš njihove kritike!
osobno, ne sjećam se kad sam zadnji put u cijelosti pročitala ičije "viđenje" novoizdanog albuma..
i prosim te lepo, ma kome bi se to leskovar trebao ispričati i zašto?
slažem se sa strangelove. kome bi se d.l. trebao ispričati? ako se ne varam, a ne varam se jer ispred mene stoji tekst, napisao je ˝bastards se ne preporučuje slušateljima slabijih živaca; riječ je o Waitsovom poodmaklom stanju eksperimentalnog ludila koje razumiju ili se prave da razumiju samo njegovi najodaniji podanici.˝. i u tom se u potpunosti slažem s njim.osim toga kritika mu je, kao gotovo uvijek, duhovita i informativna. čak se i dragaš potrudio više nego inače. no, horvat je već druga priča. i btw, umjetniku bi bilo jako drago da kupiš njegov materijal i nagradiš njegov rad koji ti je odličan. iako bi se trebalo zapitati zbog čega je tom, koji kao nije pretjerano ovisan o novcima, nabio toliku cijenu.
1. Sumirati nečiju dugogodišnju karijeru u par redaka, ma koliko loš i nezanimljiv bio jednostavno nije u redu.
2. Ljudi koji će možda čitati te priloge u novinama sigurno imaju količinu predznanja da im ono pod točkom 1. ne treba.
3. Njihovi subjektivni sudovi, stvarno mogu nekog uplašiti da ni ne poželi poslušati neki materijal.
4. Kad se sve zbroji, ta njihova "kritika" koja se svodi na par redaka pri kraju članka jednostavno ne znači ništa, i osjećaš se prilično glupo što si uopće proveo tih nekoliko minuta uz novine, a o dotičnom nosaču zvuka nisi saznao baš ništa.
1. Jest. To nije magazinski esej, nego kritika u novinama, u kojoj je neophodno dati osnovne informacije onima koji nisu upoznati s autorom.
2. Naprotiv. Novine su medij namijenjen svima. Na konkretnom primjeru, budi siguran da 90% svih koji će držati te novine u rukama nisu nikada čuli za Waitsa, a kamoli ga slušali. Istina, gotovo će svi takvi i sada preskočiti kritiku, ali to je svejedno potencijalna publika i tekst se mora prilagođavati njoj, a ne fanovima. Fanovi (drugdje, kod nas nažalost ne) imaju specijalizirane publikacije i internet sajtove na kojima se može recenzirati s pretpostavkom da ciljana publika zna tko je Waits i tu je dozvoljena dublja analiza, bez zadavanja osnovica na početku.
3. Zato i jesu subjektivni sudovi. Pojedini konzument, ako je osviješten, dobro će znati treba li ili ne povjerovati pojedinom kritičaru. Nisam slušao "Orphans", ali jasno mi je da bi mogao odbiti nekog tko ne poznaje Waitsa od daljnjeg istraživanja. Rečenice iz kritike koje su gore postane vrlo su točne i suvisle. Da, nekome tko već jest Waitsov fan, ne onima koji nisu, bolje je početi s nečim drugim. Dobra kritika je uvijek u velikoj mjeri subjektivna, iako u ovakvom mediju mora imati i dozu objektivnosti. Loše kritike su poput Večernjakovih filmskih: "nekima se ovaj film svidio, drugima baš i nije..." :rolajz:
4. Tako je, poznaješ li umjetnika i djelo. Ne poznaješ li, može biti vrlo informativna.
Mogu ti dati jednostavan primjer iz osobnog iskustva. Testiram automobile za jedan specijalizirani časopis. Moji testovi ne udovoljavaju osnovnim kriterijima žanra, ne pišem koliki je prtljažnik, koja oprema olazi u cijenu, po čemu je auto bolji ili slabiji od konkurencije... No, budi siguran da bih sve to pisao da su to testovi namijenjeni za neke dnevne novine ili mainstream auto časopis, kakav će kupiti ljudi koje zanima usporediti različite modele i opredijeliti se koji će kupiti. Naš je pak časopis namijenjen onima koji aute obožavaju i znaju nešto o njima. Te su moji testovi mahom subjektivni dojmovi o osjećaju vožnje pojedinog automobila, puni nekih sitnih aluzija, detalja koji nekome tko nije dubinski upoznat s materijom neće značiti ništa. Tako trebaju izgledati i specijalizirane glazbene kritike - no ove novinske moraju baratati osnovama i pružiti relevantne informacije, uz tek mali dio posvećen osobnom dojmu.
Ja mislim da je pojam "KRITIKA" jebeni dvosjekli mač. Sa jedne strane NIJE sva glazba jednako dobra, no sa druge strane puno se toga svodi na osobni doživljaj. Osobno prezirem Dragaša iz dubine duše jer sere, prost je i nema sluha što se vidi iz njegovih kritika. Ma prezirem sve kritičare- sve neki isfrustrirani propali antiglazbenici (doduše kao i ja...al kužite kaj oćem reć, ne?).
Smatram da osoba koja želi ocjenjivati glazbu profesionalno u novinama bi trebala imati jebeno veliki kredibilitet- znači trebalo bi se raditi o klasično školovanom glazbeniku koji se već bavio glazbom koji osim širokog znanja o vrstama, podvrstama i praunucima podpodvrsta i sličnih sranja moraju imati i veliki senzibilitet za glazbu. Glazba nije samo sluh i ukus, već sposobnost emocionalnog doživljaja glazbe.
To sve nema većina naših kritičara- Dragaš pogotovo jer njegove kritike su kao potplat klošara- sve je puno rupa, smrdi i vidi se da je previše baždaren na previše odslišane glazbe i da ne gaji neke emocije prema njoj.
I slažem se da kada netko ide opisivati cijelu povijest glazbenika i njegovih srodnika umjesto da opiše ono što čuje na albumu mi se zgadi. To tada ostavlja jedan veliki dojam subjektivnosti jer on uzdiže ili pljuje nečiji lik, a ne može se orijentirati na glazbu. Zašto? Zato jer ju jednostavno ne može poslušati i tada ako je uvriježeno mišljenje među njemu sličnim snobovima da su Tom Waits, Nick Cave i Bob Dylan jebena kvaliteta, svršavati će tada po njihovim albumima bez obzira kakvi su i pisati članke na dvije strane.
Sa druge pak strane ako je među istim snobovima uvriježeno mišljenje da su Elton John, Billy Joel i Phil Collins teško sranje, tada će ih pljuvati do daske i u najboljem slučaju ako je album fenomenalan, dati će mu *** zvjezdice jer očito po njegovoj predrasudi jedan "mediokritet" kakvim ga dotični kritičar doživljava ne bi nikad ni zaslužio više.
JEBEŠ KRITIČARE!
__________________
giving into the nightime ain't no cure for the pain,
you gotta wade into the water, you gotta learn to live again
Sa druge pak strane ako je među istim snobovima uvriježeno mišljenje da su Elton John, Billy Joel i Phil Collins teško sranje, tada će ih pljuvati do daske i u najboljem slučaju ako je album fenomenalan, dati će mu *** zvjezdice jer očito po njegovoj predrasudi jedan "mediokritet" kakvim ga dotični kritičar doživljava ne bi nikad ni zaslužio više.
__________________
[umobolan] znate sta me nervira
[umobolan] TO STA SE DUKAT NASELIJO U MENZU OD ES CEA JEBOTIJA DUKATOV PUDING KURCEVI
[umobolan] I ONO GUSTO PJENASTO COKO MLIJEKO OD KOJEG TI JE ZLO I NEIMANJE KISELOG VRHNJA KAD TI TREBA I LGG TI JEBO DA TI JEBO :D
Smatram da osoba koja želi ocjenjivati glazbu profesionalno u novinama bi trebala imati jebeno veliki kredibilitet- znači trebalo bi se raditi o klasično školovanom glazbeniku koji se već bavio glazbom koji osim širokog znanja o vrstama, podvrstama i praunucima podpodvrsta i sličnih sranja moraju imati i veliki senzibilitet za glazbu.
Nitko ne treba biti vrhunski kuhar kako bi mogao ocjeniti da mu je juha preslana.
Kladim se da mnogi vrhunski glazbenici ne znaju pismeno sastaviti tri rečenice vlastite biografije (čast nekim izuzecima ovdje na forumu ), tako da ih doista još ne treba "mučiti" i s pisanjem kritika o svojim kolegama. To bi onda bila još veća smijurija od postojeće kritičarske garniture u Hrvatskoj.
Dakle, umjetnička kritika je posebna stručna disciplina koja se na zapadu uglavnom uči na za to specijaliziranim fakultetima. Izuzetak je rock kritika, ali i nju vani (ali i kod nas) piše sve više obrazovanih kritičara stasalih na interdisciplinarnim studijima šireg područja pop i subkulturnih fenomena.
Ukratko, ako je netko ljubitelj ili dobar poznavatelj određenog glazbenika niti jedno nemušto kritičarsko pero mu sa svojim subjektivno iznešenim mišljenjem ne može pokvariti vlastiti doživljaj određenog glazbenog uratka. Novinska kritika je potrošna roba, i najčešće ispunjava svoju osnovnu funkciju - a to je da ponajprije treba informirati o pojavi nekog novog izdanja, te da potom iznese prvi utisak kritičara kojemu smo ili navikli vjerovati ili smo ga naučili preskakati, tj. i kod čitanja (kao i kod slušanja) opet imamo mogućnost izbora. Zato mi je i smiješno da se netko oko ovoga pitanja može ražestiti, kao stanoviti Bob Dylan u svome uvodnom postu
Analititički i sustavniji pristup pojedinim rock glazbenim pojavama na žalost kod nas ne postoji, jer nema niti pisanog medija koji bi takve prikaze podržavao. Svojedobno je časopis Quorum imao temat "Tamni zvuk", o alternativnoj glazbenoj sceni 80-ih, ali to su veće bila neka druga i, za percepciju rock glazbe u Hrvata, bolja vremena.
Nitko ne treba biti vrhunski kuhar kako bi mogao ocjeniti da mu je juha preslana.
Kladim se da mnogi vrhunski glazbenici ne znaju pismeno sastaviti tri rečenice vlastite biografije (čast nekim izuzecima ovdje na forumu ), tako da ih doista još ne treba "mučiti" i s pisanjem kritika o svojim kolegama. To bi onda bila još veća smijurija od postojeće kritičarske garniture u Hrvatskoj.
Dakle, umjetnička kritika je posebna stručna disciplina koja se na zapadu uglavnom uči na za to specijaliziranim fakultetima. Izuzetak je rock kritika, ali i nju vani (ali i kod nas) piše sve više obrazovanih kritičara stasalih na interdisciplinarnim studijima šireg područja pop i subkulturnih fenomena.
Ukratko, ako je netko ljubitelj ili dobar poznavatelj određenog glazbenika niti jedno nemušto kritičarsko pero mu sa svojim subjektivno iznešenim mišljenjem ne može pokvariti vlastiti doživljaj određenog glazbenog uratka. Novinska kritika je potrošna roba, i najčešće ispunjava svoju osnovnu funkciju - a to je da ponajprije treba informirati o pojavi nekog novog izdanja, te da potom iznese prvi utisak kritičara kojemu smo ili navikli vjerovati ili smo ga naučili preskakati, tj. i kod čitanja (kao i kod slušanja) opet imamo mogućnost izbora. Zato mi je i smiješno da se netko oko ovoga pitanja može ražestiti, kao stanoviti Bob Dylan u svome uvodnom postu
Analititički i sustavniji pristup pojedinim rock glazbenim pojavama na žalost kod nas ne postoji, jer nema niti pisanog medija koji bi takve prikaze podržavao. Svojedobno je časopis Quorum imao temat "Tamni zvuk", o alternativnoj glazbenoj sceni 80-ih, ali to su veće bila neka druga i, za percepciju rock glazbe u Hrvata, bolja vremena.
Slažem se sa tobom, te smatram da jest teško biti objektivan, no što na kraju i znači biti objektivan? Mislim da moraš imati za to neke predispozicije, znači ako nisi uopće glazbenik, bar moraš biti frik za glazbom, te imati sluh i senzibilitet za glazbu.
__________________
giving into the nightime ain't no cure for the pain,
you gotta wade into the water, you gotta learn to live again
Ja mislim da je pojam "KRITIKA" jebeni dvosjekli mač. Sa jedne strane NIJE sva glazba jednako dobra, no sa druge strane puno se toga svodi na osobni doživljaj. ....
Quote:
Cijanid kaže:
....ako je uvriježeno mišljenje među njemu sličnim snobovima da su Tom Waits, Nick Cave i Bob Dylan jebena kvaliteta, svršavati će tada po njihovim albumima bez obzira kakvi su i pisati članke na dvije strane.
Sa druge pak strane ako je među istim snobovima uvriježeno mišljenje da su Elton John, Billy Joel i Phil Collins teško sranje....
Moj osobni dozivljaj je da je Waits zadnju dobru plocu napravio 86/87-me (Frank's Wild Years), Cave 1990-te (Good Soon), a Dylan, kao i Elton, tamo negdje 1974/75. U Joela (iako ona Glass House ili tako nekako nije losa) i solo Collinsa se ne pacam. FYI, Leskovar obozava Eltona, doduse do Captain Fantastica. Njegov je problem da mu je Glavan uzor, pa mu je stil pomalo suhoparan i pokusava biti "objektivan", tj. zadovoljiti siroku ili sto siru publiku (takva je i novina u kojoj pise), a trebao bi biti iskreniji. Koliko znam, ne voli previse niti Ramonese niti Stoogese npr., ali to nikada nece napisati kad ih recenzira. Steta.
Inace, za recenziranje popularne glazbe, formalno muzicko obrazovanje je nebitno jer je isto tako nebitno za kreiranje takve glazbe. Moze pomoc u svakom slucaju (vidi npr. knjigu Revolution in the Head Iana McDonalda). Klasika i jazz... druga prica.
__________________
teenage dreams/so hard to beat...
Moj osobni dozivljaj je da je Waits zadnju dobru plocu napravio 86/87-me (Frank's Wild Years), Cave 1990-te (Good Soon), a Dylan, kao i Elton, tamo negdje 1974/75. U Joela (iako ona Glass House ili tako nekako nije losa) i solo Collinsa se ne pacam. FYI, Leskovar obozava Eltona, doduse do Captain Fantastica. Njegov je problem da mu je Glavan uzor, pa mu je stil pomalo suhoparan i pokusava biti "objektivan", tj. zadovoljiti siroku ili sto siru publiku (takva je i novina u kojoj pise), a trebao bi biti iskreniji. Koliko znam, ne voli previse niti Ramonese niti Stoogese npr., ali to nikada nece napisati kad ih recenzira. Steta.
Inace, za recenziranje popularne glazbe, formalno muzicko obrazovanje je nebitno jer je isto tako nebitno za kreiranje takve glazbe. Moze pomoc u svakom slucaju (vidi npr. knjigu Revolution in the Head Iana McDonalda). Klasika i jazz... druga prica.
Ma OK sada, no zar nije malo pretjerivanje da se svakoga glazbenika i grupu uvijek svodi na ovo:
"BIO JE DOBAR DO..... A OTADA JE SRANJE".
Ja ne znam, meni to baš ne stoji. Što se eltona tiče znam pouzdano i sa ovog foruma i od kritičara da većina koji kažu da nije bio dobar iza 1975. nisu ni preslušali ni jednom njegove post 70-te albume. Poslušao sam preveć glazbe da već do sada ne bih skužio poantu što je toliko drugačije u Eltonovoj glazbi iza 1976. recimo. Recimo Waits mi je bio isto dobar negdje do Frank's Wild Years, no opet mi je postao dobar od Mule Variations...ono kratko između ne bih komentirao. Istina promijenio se, no promjene su u većini slučajeva poželjne. I Elton se mijenjao, no sve njegove albume doživljavam individualno, te ima lošijih i boljih, a ima mnogih iz 80-tih, 90'-ih i 00'ih koje bi stavio ispred većine njegovih albuma iz 70-ih.
Glavni primarni razlog zbog čega se Elton smatra dobrim do 1976. seže još u 1976. godinu, a radi se o tome da je tada priznao da je homić, te mnoge radiostanice nisu više htjele puštati njegovu glazbu jer 70-ih nije bilo IN biti gay i najgore komercijalno razdoblje je trpio od 1978-1982, no i u tom razdoblju je nanizao dosta poznatih hitova. Albumi kao Too Low For Zero, Breaking Hearts, Reg Strikes Back, Sleeping With The Past, The One, Made In England, The Big Picture, Songs From The West Coast, The Captain And The Kid su mi bolji sigurno od 70% onoga iz 70-ih.
A Billy Joel? Pa on je uvijek bio jednako genijalan od prvog dana. Objavio je svega 12 studijskih albuma, te je sa svakog albuma skoro sve pjesme objavio kao singlove i svi singlovi su postali turbo hitovi. Treba se znati da je Billy Joel u SAD-u veći kult i od Springsteena i vrlo cijenjen, prodao je 90% od svih albuma upravo u SAD-u gdje je i dan danas daleko ispred mnogih razvikanih imena u top 5 vjerojatno najprodavanijih izvođača svih vremena u SAD-u što je i zasluženo jer albumi su mu fenomenalni, a pogotovo do izražaja dolaze njegove skladateljske vještine.
Ja jednostavno mislim da je nekim kritičarima lakše prepisivati nego objektivno poslušati album i iznijeti SVOJE, a ne tuđe mišljenje.
__________________
giving into the nightime ain't no cure for the pain,
you gotta wade into the water, you gotta learn to live again
Treba se znati da je Billy Joel u SAD-u veći kult i od Springsteena i vrlo cijenjen, prodao je 90% od svih albuma upravo u SAD-u gdje je i dan danas daleko ispred mnogih razvikanih imena u top 5 vjerojatno najprodavanijih izvođača svih vremena u SAD-u što je i zasluženo jer albumi su mu fenomenalni, a pogotovo do izražaja dolaze njegove skladateljske vještine.
Treba pripomenut da je u Americi Garth Brooks najveći kult. On je tamo prodao najviše ploća ikad u svemuru. I Charles Manson je tamo isto kult. I mnog televangelist je tamo kult. Tamo je čak i George W. Bush kult. Kao i svima nam draga Condoleezza Rice. Ono, podržavaju ih milijarde ljudi. To je valjda neki pokazatelj kvalitete.
__________________
Hello Tiger, thank you for helping sustain the S.J.'s. I wish you could have taken some italian rain.
Maybe Petra will find the words to describe to you what a fun night it was.
How far we have travelled just for this. To be here. Meet you someday, friend. ¡DCB!
Treba pripomenut da je u Americi Garth Brooks najveći kult. On je tamo prodao najviše ploća ikad u svemuru. I Charles Manson je tamo isto kult. I mnog televangelist je tamo kult. Tamo je čak i George W. Bush kult. Kao i svima nam draga Condoleezza Rice. Ono, podržavaju ih milijarde ljudi. To je valjda neki pokazatelj kvalitete.
A šta TO što ne poznaš TO što cijeli svemir cijeni i obožava govori o tebi? Govori da ne znaš dovoljno o tome da bi kritizirao TO, zar ne!?
A ja znam zašto je Billy Joel prodao toliko albuma tamo- jednostavno zato što je možda bolji od onoga što tvoje veličanstvo koje je kompetentnije od ikoga na svijetu sluša, no da i ti nabaviš koji album Billy Joela možda bi tada i shvatio "zašto" je prodao toliko albuma i zašto je tvog ljubimca nekog prešišao u prodaji albuma.
__________________
giving into the nightime ain't no cure for the pain,
you gotta wade into the water, you gotta learn to live again
Ja apsolutno razumijem, ovu spiku s novinama, ali opet, kada ti moraš pojednostavljivati stvari za "široko čitateljstvo" meni je to jadan izgovor.
Samo potkopava tvoj kredibilitet kao nekome tko razumije i poznaje glazbu.
Jer pisati kritiku nije samo opisati glazbenikov rad, i reć što se događa na albumu.
Meni je grozno kada Dragaš da zaradi koju kunu više za članak ide uspoređivati ono što ćemo čuti na albumu sa svim ostalim u glazbi pa nabroji ponekad i
petnaestak drugih izvođača (zoran primjer toga je ogled o posljednjem albumu
Franza Ferdinanda). Kada bi nakon nabrojenog išao slušati sve to, ne bi došao niti blizu onoga što oni rade. I još bi te glava boljela. Prestrašno.
Draže mi je kada netko napiše što je osjetio kad je slušao određenu muziku.
Ne samo da Copy/Paste s "Rolling Stone"-a.
Leskovar bi se trebao meni ispričati jer mi je "Rain Dogs" od prve do posljednje sekunde savršen, ne pretvaram se. Bone Machine je nešto niže samo zato što je mračniji. A, recimo Black Rider je avantgardno remek djelo...
), tako da ih doista još ne treba "mučiti" i s pisanjem kritika o svojim kolegama. To bi onda bila još veća smijurija od postojeće kritičarske garniture u Hrvatskoj.
Hibridni mod
